O liku i djelu blaženoga pape Ivana XXIII. - pripremio i govori M. Mihovil Letica

U prvom od četiri priloga o blaženome papi Ivanu XXIII. – ususret njegovu proglašenju svetim – o budućem svetcu pod vidikom njegova mjesta u okrilju i kontekstu kršćanske svetosti, govori Marito Mihovil Letica.
Svetost se u Starome zavjetu ponajvećma očituje u Božjem spasenjskom djelovanju i po tome djelovanju u povijesti izabranoga naroda, Izraela, naroda što ga je Jahve samim izabranjem pozvao na svetost. Psalmi te Izaija zbore o Bogu Spasitelju kao Svetcu (Iz 1, 4; 5, 19; Ps 99). U Izaijinu proročkom viđenju nebeskoga dvora, anđeli odnosno serafi klicahu jedan drugome: »Svet! Svet! Svet Jahve / nad Vojskama! / Puna je sva zemlja Slave njegove!« (Iz 6, 3). A u Levitskom zakoniku Jahve se obraća Mojsiju: »Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!“« (Lev 19, 2).
Shvaćanje svetosti u Novome zavjetu ukorijenjeno je u starozavjetnoj, židovskoj tradiciji. Na toj se tradiciji svetost odmjerava i izgrađuje da bi svoj vrhunac dostigla u osobi Isusa Krista, koji se u Ivanovu evanđelju obraća Bogu kao »Ocu svetom« (Iv 17, 11) a u Gospodnjoj molitvi Isus hvali Boga Oca riječima »sveti se ime tvoje«. Na taj način Bogočovjek Isus izriče svoju želju i nakanu da Bog bude aktivan u svijetu i ljudskome životu. Isusa njegovi učenici i sljedbenici smatraju svetim zbog učinjenih djela, što Petar u Ivanovu evanđelju izriče priznanjem: »Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji« (Iv 6, 68-69). U Knjizi Otkrivenja također čitamo o Isusovoj svetosti: »Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov [...]« (Otk 3, 7).
Suvremeno kršćansko razumijevanje svetosti uključuje spoznaju da je Isus podnio mučeničku smrt ne samo za spasenje onih koji vjeruju nego i za cijeli svijet: prinio je Isus sebe za spas i posvećenje svega stvorenja. Stoga kršćanska svetost traži predani i zauzetni život u vjeri, nadi i ljubavi. Ta svetost dolazi do osobita izražaja u životu određenih osoba tako da ih s pravom nazivamo svetcima. Oni su svijetli znakovi naše zajedničke budućnosti, jer bijahu pred nama hodili u vjeri, pokazavši živo i životodajno, djelima ljubavi, baštinu kršćanskoga života. Oni nas svojim primjerima navode poput svjetionikâ da brodimo kroz tminu i oluju prema punini života u Kristu kada će Bog biti, kako to stoji u Prvoj poslanici Korinćanima, »sve u svemu« (1 Kor 15, 28).
Nama kršćanima se je u tome smislu dostojanstveno i svečano pripraviti za proglašanje dvojice blaženih papa svetima. Naime, dvojicu rimskih prvosvećenika, koji se po sklonosti vjernikâ ubrajaju među najomiljenije pape u povijesti – Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. – proglasit će papa Franjo svetima dana 27. travnja 2014. godine, a to će se upriličiti na velikoj svečanosti u Rimu, čemu će svojim prisućem svjedočiti, kako se očekuje, više milijuna hodočasnika.
Dvojicu budućih svetaca povezuje iskrena i bezuvjetna vjera: oni zaista bijahu ljudi vjere, kršćani koji svoju su vjeru djelotvorno živjeli i promicali. K tomu je njihov etički, društveni i politički utjecaj u svijetu bio iznimno značajan: Ivan XXIII. uputio je poruku mira u vrijeme kada je svijet pogađala najteža kriza između Istoka i Zapada, između zapadnoga demokratskog sustava i totalitarizma što bio je vlastit komunističkim državama; Ivan Pavao II., koji je prvi dio svog imena preuzeo upravo od imena pape Ivana XXIII., ima zasluge za pad »željezne zavjese«, urušavanje komunizma i posljedično ujedinjenje Zapadne i Istočne Europe u veliku nadnacionalnu i međudržavnu zajednicu.
Uputnim također biva spomenuti da je 2000. godine upravo papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim papu Ivana XXIII., uz papu Pija IX. i trojicu svećenika. Tom je prigodom Ivan Pavao II. kazao da Ivana XXIII. ili Dobrog Papu, kako ga je vjernički puk zvao, pamtimo po njegovu nasmijanu licu i »objema raširenim rukama za zagrljaj cijeloga svijeta«. Još je Ivan Pavao II. između ostaloga rekao: »Novost koju je Ivan XXIII. unio ne odnosi se na doktrinu, nego na način kako ju je znao iznositi. Nov je bio način obraćanja i djelovanja, nova simpatičnost kojom se približavao običnim ljudima ali i svjetskim moćnicima«. Za Drugi vatikanski sabor – koji je sazvao Ivan XXIII. – papa je Wojtyła istaknuo da taj sabor bijaše početak probuđene nade za kršćane i čitavo čovječanstvo.
O papi Ivanu XXIII. bit će prikladno citirati početak veoma sadržajnoga i izuzetno opširnoga članka iz »Suvremene katoličke enciklopedije« (priredili Michael Glazier i Monika K. Hellwig):
»Kakav god bio konačni sud povijesti o papama 20. st., on će svakako priznati važnu, ključnu ulogu Angela Giuseppea Roncallija, koji je 28. listopada 1958. postao Ivan XXIII. Nije pretjerano kazati da je on promijenio tijek Crkve. Veliki promicatelj promjena što ih je započeo ali nije im doživio dovršetak. Među krupnim promjenama bio je, naravno, II. vatikanski sabor (1962-1965). Ali riječju i djelom, u samim njegovim pojavama na televiziji i tisućama fotografija u tisku on je ostavio trag kao „drugačija“ vrsta pape: svakako različit od Pija XII., ali isto tako i od prijašnjih papa kojih se još sjećamo. Svojim jakim osobnim utjecajem on je, paradoksalno, otpočeo demitologizaciju papinstva, postupak koji njegovi nasljednici, ako su željeli, nisu ni mogli zaustaviti. Govorimo o „dobrom papi Ivanu“ ne samo u njegovoj Crkvi, niti samo u cijeloj kršćanskoj zajednici, nego „tamo vani“ u svijetu [...] Izreka „svijet je bio njegova župa“, koliko god izgledala sentimentalno, ustvari je prikladna.«
U sljedećem prilogu bit će riječi, dragi slušatelji, o vremenu od dolaska na svijet Angela Giuseppea Roncallija do njegova izbora i ustoličenja za papu Ivana XXIII.