O knjizi Emila Čića »Religijsko-filozofski aspekti u književnosti A. G. Matoša« –
pripremio i govori Marito Mihovil Letica
U zagrebačkoj crkvi
sv. Marka, 13. ožujka 2014., četiri dana prije stote godišnjice smrti Antuna Gustava
Matoša, na spomen-misi njemu posvećenoj, izrekao je biskup Valentin Pozaić, između
ostaloga u svojoj homiliji, ove riječi: »Vjera nam podupire snagu za život
istine u ljubavi, otvarajući horizonte društvene pravednosti, one integralne i istinske,
ne selektivne i političke. / U tim mislima spominjemo se čovjeka koji je očaran čarima
Lijepe Naše domovine i uznemiren njezinim nevoljama (Misli i pogledi, Zagreb, 1988.,
str. 127), vikao u sav glas. On – Antun Gustav Matoš – u svoje vrijeme i na svoj način,
bio je hrabri branitelj hrvatskoga čovjeka, Doma i od Boga nam darovane Domovine.
/ [...] / Pravo je da se sjećamo čovjeka koji je bio svjestan svoje uloge i hrabro
ju odigrao na pozornici svoga vremena. Nije se povukao u lagodan sebični život. Darivao
je najbolje od svojih od Boga primljenih talenata. Njegov lik i danas sja, a riječ
njegova dira um i srce.« Zaista, Matoš je bio gorljivi hrvatski domoljub a također
i predani kršćanski vjernik, u čijim se mnogim djelima, i to ne samo pjesničkim, javljaju
snažni duhovni i kršćanski motivi. Stoga je vrijedna osvrta knjiga »Religijsko-filozofski
aspekti u književnosti A. G. Matoša«, kojoj je autor Emil Čić, magistar humanističkih
i teoloških znanosti te akademski glazbenik, kompozitor i muzikolog, diplomirao kompoziciju
u Beču, dobitnik uglednog priznanja: nagrade koju dodjeljuje austrijska državna zaklada
Theodora Körnera, to jest nagrade grada Beča za unaprjeđenje znanosti i umjetnosti. Valja
kazati da je knjiga Emila Čića »Religijsko-filozofski aspekti u književnosti A. G.
Matoša« ustvari objavljeni magistarski rad što ga je Čić izradio pod mentorstvom prof.
dr. Vladimira Horvata na Filozofskome fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Vladimir
Horvat je ujedno i recenzent knjige te pisac njezina predgovora. Pater Horvat u tom
predgovoru kaže: »Matoš je bio ne samo majstor stila već i majstor simbola s kojima
se gotovo igrao i poigravao na zanimljiv način. Kada te simboličke zagonetke počnemo
razrješavati i stavljati u kontekst načina Matoševa razmišljanja i shvaćanja, jasno
uviđamo da je Matoš simboliku uvijek iznova stavljao u službu kršćanske poruke i kršćanskih
vrijednosti. Čić ukazuje na to da je Matoš svojim pisanjem nastojao rekristijanizirati
opoganjenu hrvatsku društvenost i u hrvatska srca uliti nove-stare kršćanske ideale
koje je uvijek povezivao s pravaškom ideologijom, kao hrvatskom nacionalnom posebnošću.
/ I kada se odlučno borila za slobodu (naglašava „za krst časni i slobodu zlatnu“)
Hrvatska je to, po Matošu, uvijek činila ili bar željela činiti zajedno s Kristom
i u zajednici s Crkvom.« U nemogućnosti da podrobnije prikažem ovu vrlo domišljenu
i zanimljivu knjigu, osvrnut ću se, posve prikladno vremenu korizme, na autorovo pridavanje
važnosti Matoševu posviještenom kršćanskom doživljavanju i poimanju Uskrsa. Glede
Matoševa razmatranja »Bog Uskrsa« Emil Čić piše: »Ovo razmatranje je još jedan
dokaz u prilog tezi da je Matoš duboko u svojoj duši bio kršćanin koji se Bogu pokorava,
pa i onda kada se bunio u ime Prometeja. Matošev tekst po sebi kazuje dovoljno: nije
ga čak niti potrebno posebno tumačiti. Naime, 'Bog Uskrsa' je pohvala Kristu, jer
... Procvjetali ljiljan – govoraše Isukrst – divniji je i ljepši od Šalamuna u slavi
i mudrosti njegovoj. Ne živi čovjek o hljebu no o riječi iz usta Božjih. (.......)
U noći, u magli, u kaosu zapalio je vječnu svijeću ljudskoj nesreći. Uskrsnuo je kao
primjer, da svi mi u Njegovom duhu uskrsnuti možemo. / Samo život duha je od vrijednosti.
Taj glas duše javlja se u nama kao glas savjesti. Glas savjesti je glas Božji i onaj
koji taj glas vječno sluša sin je Božji, dijete je Božje, on je sin i dijete duha.
U svakom, pa i najgorem čovjeku, tinja u duši ta sveta vatra, u svakome je čovjeku
Bog, i zato treba ljubiti svakog čovjeka i zlo vraćati dobrim. Dobro čini zbog dobra
i zbog ničeg drugog. Moralni utilitarizam je sofizam i doskočica. Dobrota je više
od inteligencije, a savjest je više od razuma. Zato treba kult savjesti biti najviši
ljudski kult, pa ako tome kultu smeta oko, ruka, rodbina, ako smeta tome kultu ma
koja druga svoja ili tuđa vrijednost, tu vrijednost treba odbaciti i odreći se, jer
što je napast veća i opasnost veća, veća je i pobjeda Boga u čovjeku. Savjest je jedino
što nas dijeli od životinja. Savjest je svjesno osjećanje da su svi ljudi jedno, jedna
velika zajednica, jedan veliki čovjek; savjest je svijest da je naša pojedinačna duša
– duša humaniteta i da je duša dio duše Božje « (str. 97-98). Često je Matoš u
svojemu kršćanskom humanizmu povezivao renesansu, pa tako i antiku, s Uskrsom, proljećem,
s ponovno rođenim čovjekom i izvanljudskom prirodom, s pobjedom života nad smrću.
Neizbježni su pritom i motivi iz grčke filozofije i mitologije. Emil Čić ukazuje kako
Matošu bijaše jasno »da već u ono vrijeme civilizacija gubi svaku vrst povezanosti
sa svojim drevnim korijenima, pa čak i s onim starogrčkim. Duhovni aspekti ljudske
stvarnosti postali su nepoznati tzv. suvremenoj ljudskoj civilizaciji. / Jedan od
dijelova teksta kojim Matoš pokazuje svoje najdublje srodstvo s alegorijskim, religijskim
i filozofskim mišljenjem renesanse jest i ovaj gdje kaže: / »... Sve što je lijepo
i za život najsposobnije, nosi balzamski miris i uskrsnu boju proljeća. Ove pčelice
vuku zrakom iste arkadijske zvukove kao u blaženo doba kada sisahu med sa uspavanih
usana mladog Platona. Kora ovog drveta je ista kao ona pod kojom se slušaše kucanje
srca metamorfozovane nimfe...« (str. 85). Vrijedi još spomenuti naslove makar nekih
tematskih jedinica koje sačinavaju ovu knjigu Emila Čića: »Povijesno-filozofski aspekt
hrvatske moderne«, »Modernizam i Crkva«, »Religijska dimenzija u književnoj kritici
A. G. Matoša«, »Domoljublje i religiozno«, »Religijski aspekti u novelama A. G. Matoša«,
»Pobuna protiv nečasne stvarnosti«, »Prizori moralne snage i karakterne bijede«, »Matoševe
aluzije i simbolizam«, »Glazba i filozofičnost Matoševih umjetničkih kriterija«. Premda
su svi dijelovi knjige ukomponirani u skladnu cjelinu, svako od navedenih potpoglavljâ
ima sámo po sebi osobine izražajnog i dubokog eseja. Iako je knjiga »Religijsko-filozofski
aspekti u književnosti A. G. Matoša« tiskana 2006. godine (u vlastitoj nakladi autorovoj)
– ona je pravo i zasluženo mjesto u knjižarama zadobila tek 2014., o stogodišnjici
Matoševe smrti. Posrijedi je doista značajno djelo, vrijedan prinos bibliografiji
o A. G. Matošu. Stoga bih naposljetku konstatirao da autor Emil Čić zavrjeđuje zahvalnost
i pohvalu, a njegova knjiga svesrdnu preporuku.