Uz misna čitanja treće korizmene nedjelje razmišlja pater Siniša Stambuk
Korizmeno je vrijeme za nas prigoda za kritičko i istinoljubivo preispitivanje srca;
onoga što i onoga kako živimo. Ono je isto tako poticaj i na milosrdno
i strpljivo promatranje bližnjih; njihovih potreba i nada, kao i na milosrdno djelovanje
u službi i na dobro istih. Pozvani smo dakle na djela ljubavi i milosrđa. Da bi ljubav
bila istinska i milosrđe nehinjeno, potrebno ih je osloboditi svake vrste osuđivanja,
ogovaranja, Stručnjaci kažu da su se Židovi Isusova vremena neprijateljski odnosili
prema Samarijancima. Držali su ih za otpadnike od vjere; nisu se s njima htjeli družiti
niti su s njima razgovarali. Od njih su zazirali. S druge strane, iako vjeran
Zakonu i uredbama, Isus nije bio na njih navezan ili njima uokviren. Isus je
slobodan žeđati, pitati,... Vidimo da je njegovo ponašanje sasvim drukčije. On sa
Samarijankom započinje dijalog, razgovara, pokazuje joj da ju poštuje i da joj želi
dobro. Iako je ta žena živjela – kako bismo mi danas ublaženo rekli slobodno
– ipak nije bila uistinu slobodna. Grijeh ju je priječio da shvati dublji i životni
smisao Isusovih riječi. Premda je živjela u grijehu, Isus je zbog toga ipak nije ni
optužio, ni prekorio; ni prokleo niti kamenovao... A kako je s tobom dragi slušatelju
ili slušateljice? Možda u tvojoj sredini živi osoba koju ljudi preziru, optužuju;
ponižavaju ili ismijavaju, ne imajući obzira ni smilovanja. Možda je to netko tko
ti je učinio nešto nažao, a nisi mu htio ili htjela oprostiti. Možda je to netko druge
nacionalnosti, vjere ili vjeroispovijesti. To može biti i osoba koja ti je antipatična;
koju ne možeš smisliti; ili osoba kojoj na nečemu zavidiš. Možda je riječ o
osobi koja trpi od bitnih tjelesnih ili karakternih nedostataka i mana... Kakvi su
tvoj stav i ponašanje prema toj osobi? Jesu li slični Isusovima? Samarijanci su
za Židove bili otpisani, osuđeni. Ogroman je broj Židova tako razmišljao
i tako djelovao... osim Jednoga – Isusa! Nama se često čini da je većina u pravu,
pa i kad znamo za argumente koji tome i ne idu u prilog – i iz straha da se sami ne
sučelimo s tolikim mnoštvom – pomirimo se s nepravdom koja se dotičnoj osobi nanosi. Isusov
nam odnos prema Samarijanki može pomoći da preispitamo vlastito gledanje i stavove
prema drugim ljudima; prema onima koji su za nas pogani, primitivci, neznalice
– ili jednostavno – izgubljeni slučaj. Ako u sebi ili na glas tako mislimo,
nismo li ih time u svom srcu zapravo osudili? A gdje je tu onda ljubav i odakle
nam milosrđe? Ovaj nam primjer može pomoći da uvidimo kako Isus od onih koje u svojoj
skučenosti, nepravednosti i zbog predrasuda smatramo izgubljenima, čini prvine
svojih spašenika! Pomaže nam također uvidjeti kako je grijeh jedna nevidljiva stvarnost;
koja ne ovisi o tome, prihvaćamo li njezino postojanje ili ne; imamo mi možda drukčije
mišljenje, objašnjenje ili naziv... Grijeh je nevidljiva stvarnost, kao što je to
i ljubav. Da nije vidljiv svima je jasno, a da je stvarnost vidi se po plodovima. Ne
poznajem ništa prikladnije za ispitivanje vlastitoga srca i savjesti, od Božje riječi!
U mjeri u kojoj Božju riječ shvaćam olako, kao već pročitanu, odslušanu ili
poznatu; ili sam joj vjeran samo u velikim ili važnim stvarima, a ne i u malenima,
u toj ću mjeri biti slijep za stvarnost grijeha u sebi samomu, zbog toga što
se grijeh upravo nastanjuje u propustima i šupljinama moje savjesti
i mojega srca! Naš odnos prema Božjoj riječi odaje naš odnos prema nama samima i prema
bližnjemu, a naš odnos prema bližnjemu, za Boga je odraz i mjerilo, naše ljubavi prema
Njemu samomu... Sve ono što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste
– kaže Isus. Kako vidimo, otpisana je i grješna Samarijanka, ne samo
promijenila vlastiti život, nego je učinila da i drugi dođu k Isusu, da se sami uvjere,
da povjeruju te da se spase. Isus nam je pokazao koliko ploda može donijeti malo ljubavi,
pažnje i nježnosti darovane bližnjemu; darovane besplatno i ne postavljajući uvjete. Isus
Krist je došao otkupiti svakog čovjeka; da se svi oslobode grijeha i da se spase.
Dakle svi grješnici; i oni kojima zavidim i koje ne volim, otkupljeni su… Otkupljeni
su, kaže nam Pavao, ne nečim raspadljivim, nego Krvlju Sina Božjega koji hoće da svi
imaju život! Kako ih smijem onda osuđivati, ako ih Krist opravdava?! Umjesto da istražujem
što je i kako drugi sagriješio, zavirit ću u vlastito srce. Ako sam iskren prema sebi,
sigurno ću pronaći nešto što se Isusu ne bi svidjelo. Za to ću se pokajati – i ako
je krupnije – i ispovjediti. Neću osuđivati one koji su grješni, nego ću za njih moliti
da shvate, da se obrate, da žive! Obradujmo, dragi slušatelji, našega Gospodina tjelesnim
i duhovnim djelima ljubavi i milosrđa prema potrebnima.