Vrijeme je milosrđa – srž je govora pape Franje župnicima njegove Rimske biskupije,
koje je 6. ožujka primio u audijenciju. Sveti je Otac istaknuo da je mnogo ljudi ranjeno
materijalnim i duhovnim problemima; stoga su – prema Papinim riječima – svećenici
pozvani prije svega liječiti rane. Papu je Franju pozdravio vikar za grad Rim, kardinal
Agostino Vallini. U cijeloj je Crkvi vrijeme milosrđa – tim je riječima rimski
biskup započeo govor, koji je bio gotovo ispit savjesti, bratski podijeljen, i bogat
svjedočanstvima iz osobnoga iskustva pastira u Buenos Airesu. Papa je Franjo prije
svega podsjetio na dobro zapažanje svojega predhodnika blaženoga Ivana Pavla II.,
koji je uveo blagdan Božanskoga milosrđa, i proglasio svetom sestru Faustinu Kowalsku.
Karol Wojtyła je imao dobar predosjećaj da je ovo vrijeme milosrđa, a to je – prema
Papinim riječima – nešto o čemu valja ponovno razmišljati. Danas sve prebrzo zaboravljamo,
pa i Učiteljstvo Crkve! – istaknuo je Sveti Otac te dodao – Djelomično je to neizbježno,
ali ne možemo zaboraviti važne sadržaje, važne intuicije i upute ostavljene Božjemu
narodu. A jedna od tih jest intuicija božanskoga milosrđa. Odredba je to koju nam
je dao on, ali koja dolazi iz visine – rekao je Papa te istaknuo da je stoga na njima,
službenicima Crkve, održavati živom tu poruku, i to ponajviše u propovijedanju i u
gestama, u znakovima, pastoralnim odlukama, i djelima milosrđa. Upitavši potom
što za njih, svećenike, znači milosrđe, papa je Franjo napomenuo da je Isus pun nježnosti
prema ljudima, posebno prema osobama koje su isključene iz društva, prema grješnicima,
i bolesnima o kojima se nitko ne brine. Tako je, na sliku Dobroga Pastira, svećenik
čovjek milosrđa i samilosti, blizak svojemu narodu i služitelj svima – rekao je Papa
te dodao – To je pastoralno mjerilo koje bih želio snažno istaknuti: blizina! Blizina
i služenje … - ponovio je Sveti Otac. Tkogod je ranjen u životu, na bilo koji način,
može u njemu naići na pozornost i na slušanje… Svećenik na poseban način pokazuje
veliko milosrđe kada dijeli sakrament Pomirenja – primijetio je Papa. Pokazuje ga
u svojemu ponašanju, načinu na koji prihvaća osobu, kako ju sluša, savjetuje i odrješuje.
A to proizlazi – kako je rekao – iz načina na koji on sâm, osobno, živi taj sakrament,
kako se prepušta da ga Bog Otac zagrli u Ispovijedi, i ostaje u tom zagrljaju. Svećenik
je pozvan to naučiti, imati srce koje se zna raznježiti. 'Aseptični', svećenici,
oni iz 'laboratorija', kod kojih je sve čisto i lijepo, ne pomažu Crkvi! – istaknuo
je Sveti Otac. Crkvu danas možemo zamišljati kao 'poljsku bolnicu'. (…) Potrebno je
liječiti rane! Brojne rane! Mnogo je ljudi ranjeno; materijalnim problemima, skandalima,
pa i u Crkvi… Ima ljudi ranjenih iluzijama svijeta… Mi, svećenici, imamo biti tamo,
blizu tih ljudi. Milosrđe znači, prije svega, liječenje ranâ – istaknuo je papa Franjo. Osim
toga, ima i skrivenih ranâ, i ljudi koji se udalje kako bi sakrili rane – primijetio
je Papa te dodao – možda se udalje iskrivljena lica, protiv Crkve, ali u dubini nose
ranu… i žele nježnost! Poznajete li rane svojih župljana? Naslućujete li ih? Jeste
li im blizu? – upitao je Papa. Često nam se događa, nama svećenicima, da nam naši
vjernici pripovijedaju kako su na Ispovijedi naišli na vrlo „strogoga“, ili pak vrlo
„popustljivoga“ svećenika – napomenuo je potom Sveti Otac. To nije dobro. Normalno
je da među ispovjednicima ima razlikâ u stilu, ali te se razlike ne mogu odnositi
na bīt, odnosno na zdravi moralni nauk i milosrđe – istaknuo je Papa te primijetio
da ni strogi, ni popustljivi svećenik, ne svjedoče Isusa Krista, jer ni jedan ni drugi
ne preuzima na sebe brigu za osobu koju susreće. Istinsko milosrđe, naime, – prema
Papinim riječima – preuzima na sebe brigu o toj osobi, pozorno ju sluša, te se poštujući
ju, i u istini, približava njezinu stanju i prati ju na putu pomirenja. Da, to je
naporno! – rekao je Sveti Otac. Ali, svećenik koji je uistinu milosrdan, ponaša se
poput Dobroga Samarijanca, jer je njegovo srce sposobno za sažaljenje, njegovo je
srce Kristovo! Ni popustljivost ni strogost ne omogućuju rast svetosti. Ni jedno
ni drugo ne posvećuju svećenika, ali ni vjernika. Milosrđe, naprotiv, prati put svetosti,
i pomaže u njezinu rastu. Što, dakle, znači pastoralno trpljenje? – upitao je Papa
te kazao – To znači trpjeti zbog ljudi, i s njima, poput oca i majke koji trpe zbog
djece. Kako bi te riječi učinio još snažnijima, Sveti je Otac upravio svećenicima
nekoliko pitanja koja mu pomažu kada mu se obrati neki svećenik. Koliko nas plače
pred trpljenjem nekog djeteta, pred uništenjem neke obitelji, pred mnogim ljudima
koji ne pronalaze put… Plač svećenika… Plačeš li zbog svog naroda? Moliš li pred Svetohraništem
zagovornu molitvu? Boriš li se s Gospodinom za svoj narod, kao što se Abraham borio?
(…) Postavit ću još jedno pitanje: kako završavaš svoj dan? S Gospodinom ili uz televizor?
Kakav je tvoj odnos prema onima koji pomažu biti milosrdniji? Odnosno, kakav je tvoj
odnos s djecom, sa starijim ljudima, s bolesnima? Znaš li ih pomilovati, ili se sramiš
pomilovati nekog starca? Nemoj se sramiti tijela svojega brata; – rekao je Papa
– na kraju će nam biti suđeno po tomu kako smo se znali približiti svakom tijelu,
biti bliski tijelu brata, poput Dobroga Samaritanca. Na kraju će vremenâ biti dopušteno
promatrati proslavljeno tijelo Kristovo samo onima koji se nisu stidjeli tijela svojega
ranjenog i isključenog brata – istaknuo je na kraju Sveti Otac.