Papinska akademija za život organizirala skup 'Starenje i nemoć'

Shvatiti kako najbolje pomoći onima koji, zbog odmakle dobi, imaju posljedice na tjelesnim i umnim sposobnostima, da dostojno prožive posljednji dio života – cilj je dvodnevnoga međunarodnog skupa naslovljenoga „Starenje i nemoć“, održanoga u organizaciji Papinske akademije za život, 20. i 21. veljače, u Rimu.
Šezdeset i pet godina – bila je dob u kojoj se, sve do prije nekoliko godina, čovjeka počelo smatrati starijom osobom. Ali, danas su izgledi drugačiji, ako se uzmu u obzir kulturne, društvene i gospodarske razlike među raznim zemljama na planetu. Na Zapadu je, naime, očekivana životna dob čovjeka oko 85 godina, dok je u nekim područjima u južnom dijelu svijeta ona drastično pala na manje od 40 godina. Što, dakle, u današnje doba znači biti star?
Odgovarajući na to pitanje u razgovoru za našu radijsku postaju, Matilde Leonardi, ravnateljica neurološkog odjela Instituta Carlo Besta u Milanu, kazala je da biti star danas, zacijelo znači biti dio naravnoga razvoja boljih uvjeta oko nas, te stoga sigurno postoji veza s velikim napretkom medicine i znanosti. To znači također da od 100 starijih osoba, njih 70 čine nevjerojatno bogatstvo za naše društvo; ostalih 30 osoba jesu one koje vjerojatno boluju od nekih bolesti, i na koje se odnose strahovi socijalnih sustava. Biti starija osoba smatra se trenutkom života koji košta – primijetila je dr. Leonardi te napomenula da bi kulturu odbacivanja, na koju toliko, i to snažno, upozorava Papa, uljudbeno društvo trebalo odbiti.
Na novinarov upit kako se može „dobro ostarjeti“, Matilde Leonardi je kazala da valja misliti na to da nije dob ta koja od nas čini staru osobu, nego je važna sposobnost da svakoga jutra kada ustanemo, pronađemo nove interese, i budemo zahvalni za tu radost života, koje može biti i u trpljenju i muci. Ako se želi, uvijek se može, svakoga dana, naći razlog zbog kojega je život zadovoljstvo – istaknula je dr. Leonardi.
Na starosti je veliki teret – rekao je pak Adriano Pessina, ravnatelj Centra za bioetiku Katoličkoga sveučilišta Presvetoga Srca te objasnio – Kada, naime, nestane samostalnosti i neovisnosti, upravo stoga što smo stari, smatra se da život više nema smisla. Nismo, dakle, u stanju dati vrijednost vremenu starosti. Međutim, starost može dati prinos i mladima, i odraslima, kao primjer uporišta identiteta koji nije više samo društveni, i kulturni. Ali, to je posao za koji – po mom mišljenju – nismo uopće pripremljeni – istaknuo je Adriano Pessina.