O knjizi »Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika« govori Marito Mihovil Letica

O knjizi »Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika« govori Marito Mihovil Letica.
Vjerujem da će biti prikladno i poticajno započeti prisjećanjem na zvonke i hvalospjevne stihove Vladimira Nazora:
»U tebi ja sam v′jek svoj proživio, / Drevni i l′jepi jeziče Hrvata; / Rođen na morskom pragu tvojih vrata, / Polako sam te, uz trud, osvojio. // Povede ti me i gdje nisam bio. / Na vrhu gore i na kraju gata; / U kolibici, u kući od zlata, / Svuda je meni glas tvoj žuborio. // Htio sam biti glazbalo, na kome / Zvuče ko žice, mirišu ko cv′jeće / Rojevi r′ječi u govoru tvome, // Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom, / Da u tebi dišem i da živim s tobom, / I onda kad me više biti ne će.«
To je u cjelosti naveden Nazorov sonet »Hrvatski jezik«, napisan 1945. godine. Uistinu, Hrvati su kao malo koji narod tako nerazdvojivo, organski i sudbonosno te identitetski samosvjesno povezani sa svojim jezikom. Pritom se u mnogo čemu očituje specifična ljepost i ljepota specifičnosti jezika hrvatskoga, njegovo izdašno bogatstvo i neobična tvorbena mu plodnost, jedinstvena raznolikost i jedinstvo u raznolikosti. Bit će dostatno tek spomenuti da se svojevrsna »differentia specifica« hrvatskog u odnosu na ine jezike očituje u okolnosti da Hrvati kroz povijest pisahu trima pismima: latinicom, glagoljicom i zapadnom ćirilicom (a možemo s pravom dometnuti i četvrto: arabicu); da pisahu i govorahu trima idiomima hrvatskoga jezika: čakavskim, kajkavskim i štokavskim. Svako od ta tri (ili četiri) pisma i svaki od tri idioma odnosno narječja sadrži veliku ljepotu, bogatu varijetetnost i izuzetnu kulturnu vrijednost. A današnja standardna novoštokavština zapadnog tipa rezultat je međuidiomskih prožimanja, pretakanja i prestiliziranja gdje se (i)jekavska štokavština sama nametnula svojom difuznošću i prijemljivošću, jednostavnošću i eufoničnošću iliti blagozvučjem; dok primat latinice bijaše posljedak sve izričitijeg pozicioniranja naroda hrvatskoga u zapadnokršćanskom kulturnom krugu, a treba pritom jasno kazati da su najstarije tekstove Hrvati zapisivali upravo latinicom (a ne glagoljicom, kako se nerijetko misli): već od 9. stoljeća latinicom se na epigrafskim spomenicima bilježe imena hrvatskih vladara (primjerice Višeslav, Trpimir, Branimir, Zvonimir).
O svemu tomu a uz to o mnogo čemu drugomu što sačinjava hrvatski jezik i što nerazdruživo mu pripada, govori tekst i svjedoče ilustracije u knjizi »Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika«. Izdavač je Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA, a djelo je objavljeno u Zagrebu 2013. Glavni je urednik Ante Bičanić, ujedno i marni pokretač projekta CROATICA. Autori su, uz Antu Bičanića, priznate jezikoslovke: Anđela Frančić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Lana Hudeček i Milica Mihaljević s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Spomenuo bih uzgredice da su Lana Hudeček i Milica Mihaljević suautorice, uz još dvanaest suautora, novoga »Hrvatskog pravopisa« u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Neka mi kao mala digresija bude dopušteno kazati, uz napomenu da iznosim tek svoje mišljenje, daleko od svake preuzetnosti i zagovaranja preskriptivnosti, kako je taj pravopis – premda nije najbolji mogući i premda bi poneka njegova rješenja bilo poželjno podvrgnuti daljnjoj raspravi – ipak sustavniji, ovjereniji i time znatno bolji od postojećih, konkurentskih mu pravopisa: budući da je nastojao primjereno uskladiti hrvatsku pravopisnu tradiciju s potvrđenošću prijepornih pravopisnih rješenja u uporabi unutar današnje jezične zajednice.
No vratimo se »Pregledu povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika«. Njegovi su autori podijelili posao: Anđela Frančić napisala je prvi dio knjige naslovljen »Pregled povijesti hrvatskoga jezika«, Lana Hudeček i Milica Mihaljević donijele su u drugom dijelu »Pregled gramatike hrvatskoga jezika«, dok je Ante Bičanić napisao »Pregled pravopisa hrvatskoga jezika«, kao treći i završni dio knjige. A sada slijedi nešto više o svakom od rečenih dijelova.
Prvi dio podastire temeljne spoznaje o povijesti hrvatskoga jezika od srednjovjekovlja do 21. stoljeća. Donosi povijesne, političke i kulturne prilike u kojima se hrvatski jezik razvijao. Hrvatska jezična povijest podijeljena je na predstandardno razdoblje (od početaka dotične povijesti do polovice 18. stoljeća) i standardno razdoblje (od polovice 18. stoljeća do danas), a unutar tih dvaju razdoblja izdvojena su po tri kraća odsječka na vremenskoj lenti razvoja hrvatskoga jezika. Iz svih povijesnih razdoblja izabrana su i sažeto opisana važna jezikoslovna djela (gramatike, rječnici, pravopisi, jezični savjetnici). Na kraju prvoga dijela nalazi se kratak prikaz povijesnih promjena jezika, a zatim slijede zadatci za vježbu.
Drugi dio knjige donosi pregled gramatike. U prvome poglavlju obrađuju se temeljne sastavnice hrvatskoga jezika: mjesni govori, skupine govora, poddijalekti, dijalekti i narječja (čakavsko, kajkavsko i štokavsko), gradski govori i žargoni te hrvatski standardni jezik. U poglavljima koja slijede ukratko se obrađuju temeljne gramatičke discipline: glasoslovlje – fonologija, oblikoslovlje – morfologija, rječotvorje – tvorba riječi te skladnja – sintaksa. Valja istaknuti da pregled završava obradbom rječoslovlja – leksikologije, što je novost s obzirom na dosadašnje gramatike hrvatskoga jezika. Svako poglavlje završava sažetkom u kojemu su prikladno objašnjeni ključni pojmovi te navedeni primjeri. Na kraju se nahode zadatci za vježbu i pojmovnik.
Treći dio knjige sadržava sumaran i sustavno predočen pregled hrvatskoga pravopisa. Tu su obrađene sljedeće pravopisne teme: pismo, suglasnici č, ć, dž, đ, zamjena ije/je/e/i, jednačenje i ispadanje suglasnika, pravopisni znakovi, sastavljeno i rastavljeno pisanje, veliko i malo početno slovo, pisanje riječi iz stranih jezika, pisanje kratica i pisanje bibliografskih jedinica, bilježaka i dopisa (molbi, žalbi, prijava na natječaje i životopisâ). Na kraju svakoga poglavlja dolazi sažetak gdjeno su navedeni osnovni oblici, kategorije i primjeri. Također je važno spomenuti da se u završnim poglavljima donose odgovarajući zadatci za vježbu, obuhvatan pravopisno-gramatički rječnik te rječnik imenâ.
Autori u predgovoru vele da izdavačeva namjera bijaše »dati unutar korica jedne knjige pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika kako bi svaki govornik hrvatskoga jezika mogao ponoviti jezično znanje stečeno tijekom obrazovanja te ga proširiti novim spoznajama«. O namjeni knjige autori na kraju predgovora kažu: »Ovaj priručnik namijenjen je srednjoškolcima, studentima i svima prosječno obrazovanim govornicima hrvatskoga jezika. Nadamo se da će biti koristan čitateljima i pomoći im u ovladavanju gramatičkom i pravopisnom normom hrvatskoga jezika te pružiti temeljne spoznaje o povijesnome razvitku hrvatskoga jezika.«
Valja pohvaliti i grafičku kakvoću knjige: dizajn je suvremen, funkcionalan odnosno didaktičan; riječi su otisnute crnom i plavom bojom; mnoštvo je preglednih tablica s gramatičkim i pravopisnim oblicima i primjerima; slikovni su prilozi iznimno kvalitetni, odlikuju se visokom rezolucijom i samim time prikladnošću za skeniranje i reproduciranje.
Zaista je riječ o vrlo vrijednu djelu; svojevrsnu i jedinstvenu kompendiju jezika nam hrvatskoga, djelu koje se nadaje visokom stručnošću te u isti mah jasnoćom i pristupačnošću. Autorima uvjereno izričem mnoge pohvale, a potencijalnim čitateljima odnosno korisnicima jednu nepridržanu i toplu preporuku.