Recenzija knjige - Boris Rotar

U Zagrebu je prije tjedan dana u dvorani Družbe sestara milosrdnica predstavljena knjiga Antona Tamaruta Obiteljsko lice crkve, čiji su nakladnici: Kršćanski kulturni centar i Kršćanska sadašnjost. O knjizi govori Boris Rotar.
Ovu knjigu čine objedinjeni članci objavljivani u Bogoslovskoj smotri, Živoj zajednici i Riječkom teološkom časopisu. Anton Tamarut, autor ove knjige podrijetlom i djelovanjem s Krčke biskupije sada je redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, autor je više knjiga iz domene teološke antropologije i sakramentologije, a objavio je i dvije zbirke religiozne poezije.
Ova knjiga pisana je uz svu akademsku stručnost i iz želje da drugima posreduje vlastito duhovno iskustvo i teološka razmišljanja. To pokazuje i naslov koji ujedno kratko naznačuje temu ove knjige a to je obiteljska dimenzija Crkve koja uza svu raznolikost pojedinaca, prema autorovu shvaćanju, ipak treba biti jedna obitelj. U knjizi jedan od predstavljača i recenzenata, kolega mu profesor teologije Ivan Bodrožić, zamjećuje da se autor obilno služi tekstovima Svetog pisma, da mu je promišljanje utemeljeno na Božjoj riječi i njome potkrijepljeno. U svojoj je knjizi prihvatio koncilske smjernice, a prema njima, znamo, Koncil očekuje da Biblija bude duša cjelokupne teologije. To je u ovom uratku, kako piše Bodrožić i ostvareno zaključujući da su svetopisamski tekstovi duša autorovih teoloških promišljanja. Iz teksta je razvidno da autorova teologija, koja je koncilska, u knjizi to posvjedočuje autoritetom Učiteljstva Crkve kojoj autor vjeruje i u kojoj razvija svoju teologiju kao razumijevanje sadržaja vjere. Jedna od bitnih dimenzija Crkve je prema autoru njezina dijalogičnost pa on ukazuje da ako taj crkveni dijalog želi biti kvalitetan mora biti prvenstveno vođen u obitelji, među osobama koje se vole i koje se nastoje razumjeti.
Iako su svi ovi tekstovi pisani u kontekstu hrvatskog društva i Crkve u Hrvata, oni imaju i širi domet jer se temelje na trajnim i univerzalnim načelima katoličke teologije, posebno ekleziologije. Kao sržni sloj stvarnosti takve Crkve otkriva se poruka jedinstva, sloge i zajedništva. To je prema autorovim shvaćanjima poruka nezamjenjivog cilja prema kojemu Crkva treba težiti, jer bi svako raslojavanje bilo pogubno za Crkvu. Autor kao izvor jedinstva ne navodi samo ljudski činitelj, jer bi tada Crkva bila umjetno i neorganski jedno, već je ona jedno po Božjem milosnom daru ljubavi i njezino jedinstvo izvire iz Duha Božjega, a to znači iz dara ljubavi. Stoga je, primjećuje recenzent Bodrožić, jedna od nezaobilaznih sastavnica ovog teksta i pneumatološka dimenzija, jer po Duhu, koji je ujedinjuje, Crkva može biti skladan organizam, a ne neoblikovani konglomerat stanica, na što autor jasno upozorava. Potrebno je svakako istaknuti da, ako bi se autorovu ekleziologiju željelo sažeti u jednu riječ, onda bi to bila, kako i autor sam piše potpuna ekleziologija. Ako bi se pak njegovu antropologiju sažimalo u jednu sintagmu tada bi ona glasila da je to cjelovita antropologija. Na kraju recimo da teolozi autorovu teologiju karakteriziraju kao teologiju mirnog optimizma, prema kojoj je Tamarut uvjeren u prevladavanje onog Božjeg nad ljudskim, kako u pojedincu, tako i u cijeloj Crkvi. Snaga Duha i Očeve ljubavi tako je moćna da u svojoj obitelji tj. Crkvi postaje jedini zakon i najmoćnije oruđe rasta i odgoja svakog vjernika, ali i najmoćnije oruđe kojim bi vjernici trebali preobražavati svijet.