Bog je Otac

I Bog plače: njegov je plač sličan plaču oca koji ljubi djecu i nikada ih se ne odriče, čak ni kad su buntovni, nego ih uvijek čeka – ustvrdio je Papa Franjo tijekom Svete Mise u kapeli Doma Sveta Marta.
Liturgijska čitanja govore o likovima dvojice otaca: Kralj David oplakuje smrt pobunjenog sina Abšaloma, a Jair, nadstojnik Sinagoge, moli Isusa da mu ozdravi kćer. Govoreći o Davidovu ponašanju, Papa je rekao da ga pobjeda nad sinom koji se silom htio domoći kraljevstva, nije zanimala. Davidova je vojska pobijedila, ali njega nije zanimala pobjeda – „čekao je sina“! Zanimao ga je jedino sin. Bio je kralj, poglavar države, ali bio je i otac. Kada je stigla vijest o skončanju njegova sina, zadrhtao je: popeo se u gornju odaju i jecao“ – kazao je Papa.
Uzlazeći je govorio: „Sine moj Abšalome! Sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam barem ja umro namjesto tebe! Abšalome, sine moj!“ To je srce oca, koji ne niječe svoga sina. 'Bio je razbojnik, neprijatelj, ali i moj sin'. David ne niječe očinstvo: plače… Dvaput je David plakao zbog sina: ovaj put i onaj kad mu je umirao sin iz preljuba. I onda je postio, vršio pokoru da sinu spasi život. Bio je pravi otac – istaknuo je papa Franjo.
Drugi je otac – nastavio je Papa – nadstojnik sinagoge; važna osoba, ali se pred bolešću kćeri ne stidi pasti ničice pred Isusom: „Moja kći je na umoru, dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ Ne stidi se, ne misli na to što bi drugi mogli reći, jer je otac. David i Jair su očevi: Za njih su najvažniji sin i kći. Ne postoji ništa drugo, jedino je to važno! Ovo nas podsjeća na prve riječi koje govorimo Bogu u vjerovanju: Vjerujem u Boga Oca… Potiče nas na razmišljanje o Božjem očinstvu. Takav je Bog! Takav je prema nama! – istaknuo je Sveti Otac
Ali, oče, Bog ne plače! Kako ne? Sjetimo se Isusa koji je plakao nad Jeruzalemom: „Jeruzaleme, Jeruzaleme! Koliko puta htjedoh sakupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila“… Bog plače! Isus je plakao zbog nas. A taj je Isusov plač slika zaplakanoga Boga, koji želi da svi budemo s njim – objasnio je papa Franjo.
U teškim trenutcima Otac odgovara, rekao je Papa navodeći primjer Izaka, kad je išao s Abrahamom prinijeti Bogu žrtvu: „Izak nije bio slabouman; primijetio je da su nosili drva i vatru, ali nije bilo žrtvenoga janjeta. U srcu je nosio tjeskobu!“ Što je rekao..? „Oče!“ A otac je odmah odgovorio: „Evo me, sine!“ Tako je i Isus u Maslinskom vrtu u srcu noseći tjeskobu govorio: „Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež!“ I došli su anđeli da ga ohrabre – kazao je Papa.
Takav je naš Bog: On je Otac; Otac kao otac koji čeka rasipnoga sina, koji je otišao sa svojim novcem i svojom baštinom. Svaki dan ga je iščekivao i ugledao ga je izdaleka. To je naš Bog! – primijetio je Papa. Takvo treba biti očinstvo u obitelji, kao i duhovno očinstvo biskupa i svećenika. Otac posjeduje neku vrstu pomazanja koje dolazi od sina: bez sina se otac ne može shvatiti! Stoga mu je potreban sin: čeka ga, ljubi, traži, prašta mu, želi da bude s njim, kao kvočka sa svojim pilićima – objasnio je papa Franjo.
Na kraju je propovijedi Sveti Otac sve potaknuo: Kući se danas vratimo s ove dvije slike: slika uplakanoga Davida i slika nadstojnika sinagoge, koji ničice pada pred Isusom, ne strahujući da postane ruglo ljudi te da mu se smiju. U pitanju su bila djeca: sin i kći. A s te dvije slike molimo: Vjerujem u Boga Oca… Molimo Duha Svetoga da nas – jer samo On, Duh Sveti to može – nauči govoriti 'Abba, Oče“! Da svim srcem možemo govoriti Oče, milost je Duha Svetoga. Od Njega tražimo tu milost – zaključio je Sveti Otac.