Recenzija knjige - pripremio Marito Mihovil Letica

O knjizi Nikole Mate Roščića »Isus Krist u islamu« govori Marito Mihovil Letica.
Prošle je srijede bilo riječi o djelu Nikole Mate Roščića »Isus Krist u židovstvu«, a danas ćemo se usredotočiti na uradak »Isus Krist u islamu«, još jednu Roščićevu knjigu. Čini se najprikladnijim započeti završnim dijelom teksta otisnuta na stražnjem ovitku, rečenicama koje se iskazuju zaista prikladnim promidžbenim nagovorom na knjigu:
»Poznata je činjenica kako se Nikola [Tavelić, odnosno Tavilić kako na više mjesta nalazimo u Roščića; op. M. M. L.], sa svoja tri subrata, nakon temeljite pripreme, svjesno i odgovorno odvažio da na glavnom trgu trojako svetog grada, tada pod punom vlašću muslimana, navijesti Isusa Krista kao jedinog Spasitelja. Odmah su bili uhićeni, pred jeruzalemskim kadijom preslušani i stavljeni pred zahtjev da poreknu što su u proglasu i propovijedi izrekli. Kako to nisu učinili, podnijeli su 14. studenoga 1391. godine mučeničku smrt. Otud i toga radi moje zanimanje za kur′anski nauk o Isusu Kristu u kontekstu višestoljetnih povijesnih zbivanja sve do suvremenih prijepora i aporija. Ovim se uratkom želim odužiti dičnom mučeniku i to upravo ovdje u njegovu šibenskom samostanu i njegovom nacionalnom svetištu.«
Autor već u »Pristupnom slovu« ističe da iz velike i opsežne tematike izdvaja tek jedan segment i to upravo onaj koji se odnosi na stav Kur′ana i islama spram Isusa Krista, jer je u tome ključno pitanje. Na osobi i djelu Isusa Krista nastali su svi prijepori između kršćana i muslimana; a budući da posrijedi su bitno suprotstavljeni pogledi i učenja, teško je povjerovati, razložno primjećuje Roščić, da će ih najiskreniji međureligijski dijalog moći riješiti odnosno nadići.
U poglavlju »Islamska isusologija« autor pojašnjava zašto islam, slično kao i židovstvo, ima svoju isusologiju, a odbacuje kršćansku kristologiju. Preciznije rečeno: islam se priklonio ebionitskom i arijevskom krivovjerju, koje naučavalo je tzv. »adopcionističku kristologiju« po kojoj Isus nije ni Bog ni Božji sin, nego osobito Božje stvorenje koje je Bog posvojio. Premda Kur′an naziva Isusa sedamnaest puta Mesijom (Mesīh), ipak taj naslov ostaje nedorečen i lišen stvarnog biblijskog značenja.
Nikola Mate Roščić ističe da iako Kur′an negira Isusovo božanstvo, prikazuje Isusov lik vrlo časnim; štoviše, u nekoliko stvari islam brani Isusa od židovskih učenjâ i stajalištâ. Isus ili kur′anski Isā – čije se ime izgovara s poštovanjem i dodatkom »alejhisselam« odnosno »neka je (Božji) mir na njemu« – prikazan je kao najveći prorok prije posljednjeg proroka Muhameda, prema islamskom učenju »pečata svih prorokâ«. No islam naučava da je Isus, za razliku od proroka Muhameda i svih drugih ljudi, rođen od čiste djevice. Nije začet spolnim činom, nego je stvoren od zemlje i Bog mu je udahnuo život, slično kao i prvom čovjeku Adamu ili Ademu.
U poglavlju naslovljenom »Časno ime Isusove majke Marije – Merjem«, autor navodi kur′anske tekstove koji uzvisuju Mariju i svjedoče o njenu djevičanstvu i njezinoj čistoći:
»Odakle da ja imadnem dječaka, a nijedan me čovjek nije dotaknuo niti sam ja nepoštena« (Kur′an, sūra ili poglavlje XIX, ájet ili redak 19);
»O Merjemo, Bog te je odabrao, učinio te čistom i uzvisio nad sve žene svijeta« (Kur′an, sūra III, ájet 42);
»I (spomeni) onu, koja je sačuvala svoju nevinost (od bluda) pa smo joj mi udahnuli od Našega duha, pa smo učinili nju (Merjemu) i njena sina (Isāa) znakom svjetovima« (Kur′an, sūra XXI, ájet 91).
Međutim, Kur′an je posve zabacio Isusovo spasenjsko i otkupiteljsko poslanje i djelo, jer ne priznaje povijesnu činjenicu i nadpovijesnu istinu Isusove smrti na križu. Nikola Mate Roščić to pojašnjava:
»Ishodište ovoga islamskog stava jest uvjerenje ′da je u biti svaki Allahov prorok uspješan i na kraju se pojavljuje kao pobjednik′. Dakle, Allah nije mogao dopustiti da njegov veliki i značajni prorok Isā završi svoj život i poslanje na tragičan način, to jest smrću na križu. ′Prema kur′anskom uvjerenju Allah ne bi nikad dopustio da jedan odabrani prorok kao Isus iskrvari na križu i sramotno nestane. Stoga su novozavjetna izvješća o muci krivotvorine.′«
Sukladno navedenom Roščić zaključuje da je islamsko stajalište prema Isusu dvojako: s jedne strane se o Isāu govori s osobitim poštovanjem, ističe se posebnost njegova rođenja i poslaničke odnosno proročke mu uloge, Isāu se pripisuju čudesna djela i afirmira njegova knjiga »Indžil« ili Evanđelje; s druge strane mu se niječe božanstvo i božansko sinovstvo, smrt na križu i uskrsnuće. A to su ništa manje nego temeljne odrednice kršćanske vjere – bez njih nema kršćanstva!
Nadalje, vrlo je zanimljivo poglavlje »Isus u islamskoj eshatologiji«, u kojemu Roščić prenosi opis Isusova silaska otisnutog u knjizi »Muhamedova a.-s. [′alejhisselam′; op. M. M. L.] predskazanja. Sukob civilizacija XXI stoljeća i trijumf Islama«, autora Admira Pozderovića: »Otkako je svijet postao, neće biti ljepšeg prizora od lebdjenja Isusovog kroz oblake, u ranu zoru, iznad Sirije. Široko raširenih ruku, držeći se za krila dva meleka (anđela), spustit će se na munaru Bijele džamije u istočnom Damasku.«
Nikola Mate Roščić s pravom uviđa kako je opravdana ljutnja muslimana diljem svijeta kada se iskrivljuje i nagrđuje ime i djelo Muhamedovo, karikaturama ili nekim drugim jednako nedostojnim načinom, ali se također s pravom Roščić pita: »No postoji li takva osjetljivost muslimana prema kršćanima koji svojega Spasitelja i Sina Božjega, Isusa Krista, napose njegov Križ i smrt na Križu, vide i doživljavaju tako iskrivljeno, osakaćeno i obezvrijeđeno u Kur′anu i u kur′anskim izvedenicama?«
Naslove dvaju daljnjih poglavlja tek bih spomenuo: »Džihad – ′Sveti rat′ (Samo riječ ili stvarnost?)« i »Povijest svjedoči o islamskomu razaranju kršćanstva«, te bih se zadržao na poglavlju koje potom slijedi, naslovljenom »Dijalog kršćanstva i islama«. Autor kao motto citira riječi koje izgovorio je papa Ivan Pavao II. u nagovoru mladim muslimanima, Casablanca, 1985. godine: »Dijalog između kršćana i muslimana danas je potrebniji nego ikad dosada... Katolička Crkva s visokim poštovanjem gleda na vaš religiozni put i priznaje njegovu kvalitetu, bogatstvo vaše duhovne tradicije.«
Roščić zaključuje da islam, sa svojih radikalnih odbijanja Isusovih božanskih i soterioloških prerogativa, jedva da ostavlja mogućnost zbiljskog teološkog dijaloga s kršćanstvom – ali da iskrenog i plodonosnog dijaloga može biti na području humanitarnih pothvatâ i akcijâ, na humanističkom planu filozofije, kulture, znanosti te u religijsko-političkoj suradnji s ciljem sprječavanja ratnih sukoba, ljudskih stradanja i pustošenja materijalnih dobara, gladi i bolesti, potlačenosti i obespravljenosti.
U posljednjem poglavlju, »Samo je jedan Franjo iz Asiza«, Nikola Mate Roščić ukazuje na primjer miroljubivosti sv. Franje, primjer njegove nenasilne i razoružane ljubavi i mirotvorstva, čime je stupio u dijalog s muslimanima. A dijalog pretvoren u nenasilno svjedočanstvo ne može ostati bez plodova.
Unatoč brojnim teološkim i kulturalnim razlikama između kršćanstva i islama, između kršćana i muslimana – vazda valja imati na umu da smo svi djeca jednog i jedinog Boga, da smo stoga braća i sestre. Držimo se u dijalogu zajedničkoga monoteističkog nasljeđa, abrahamskog i biblijskog. Prionimo međusobnom poštivanju, etici ljubavi, miru i bratstvu. Dijalog neka ne bude ni nasilan ni nametljiv ni isključiv; ali mi kršćani ne smijemo pritom ni milimetra odstupiti od formativnih teoloških istina: trinitarnih, kristoloških i soterioloških. Nego budimo djelatno svjesni naputka iz Prve Petrove poslanice: »... štujte u svojim srcima Krista kao Gospodina, uvijek spremni na odgovor svakomu tko vam zatraži razlog nade koja je u vama« (1 Pt 3,15).
I naposljetku bih zdušno preporučio ovu informativnu i formativnu, nedvosmisleno jasnu i pomno odvagnutu, sadržajnu i elegantno složenu knjigu: »Isus Krist u islamu«, autora fra Nikole Mate Roščića.