Opća audijencija 15. siječnja 2014. god.

Protekle smo srijede otvorili jedan kratki ciklus kateheza o sakramentima, počinjući s Krštenjem. Na njemu se i danas želim zadržati, kako bih istaknuo jedan veoma važan plod ovog sakramenta – uvodne su riječi Svetog Oca s današnje kateheze, na Trgu Svetoga Petra, koju je Papa Franjo i ove srijede posvetio sakramentu Krštenja, koji nas pritjelovljuje Kristovu tijelu i Narodu Božjem.
Sveti Toma Akvinski tvrdi da onaj koji primi Krštenje, biva pritjelovljen Kristu poput jednog od Njegovih stvarnih udova, te pridružen zajednici vjernih odnosno Božjem narodu (Usp. Summa Theologiae, III, q. 69, art. 5; q. 70, art. 1). U školi Drugoga vatikanskog koncila, mi danas kažemo da nas Krštenje uvodi u Božji narod; čini nas članovima jednoga Naroda koji je na putu; jednoga povijesnoga hodočasničkog naroda – rekao je Sveti Otac.
Zapravo, kako se život prenosi iz naraštaja u naraštaj, isto se tako – preko preporođenja u kupelji Krštenja – prenosi i milost, uz pomoć koje onda Božji narod hodi kroz vrijeme, poput rijeke koja natapa zemlju i na svijet privlači Božji blagoslov – objasnio je papa Franjo te nastavio…
Od trenutka u kojem je Isus ovo izgovorio, kako čusmo u Evanđelju, učenici su otišli krstiti, te od tada do danas postoji lanac prenošenja vjere po Krštenju, i svatko je od nas jedna njegova karika; još jedan korak naprijed – poput rijeke koja navodnjava, natapa. Takva je Božja milost; takva je i naša vjera koju imamo prenijeti svojoj djeci; prenijeti je djeci tako, da kad ona odrastu, da ju mogu predati svojoj djeci. Takvo je Krštenje. Zašto? Zato jer ono čini da se uvrstimo u Božji narod, koji prenosi vjeru – kazao je Sveti Otac te dodao – Ovo je sad vrlo važno: Božji narod koji hodi i prenosi vjeru – naglasio je papa Franjo.
U krjeposti Krštenja postajemo učenici-misionari, pozvani svijetom pronijeti Evanđelje (usp. Esort. ap. Evangelii gaudium, 120). “Svaka krštena osoba – ma kakva bila njezina funkcija u Crkvi ili njezina poučenost u vjeri, jedan je aktivni subjekt evangelizacije“ – ustvrdio je Papa. Nova evangelizacija treba uključiti jedno aktivnije sudjelovanje sviju, čitavoga Božjeg naroda; novo sudjelovanje krštenih – svake krštene osobe – objasnio je Papa.
Narod je Božji, učenički narod jer vjeru prima; poslanički je narod, jer vjeru prenosi. Ovo Krštenje u nama čini: da primimo milost i vjeru, te da tu vjeru prenosimo dalje. Svi smo u Crkvi učenici i to smo za cijeli život; i svi smo poslanici, misionari, svatko sukladno mjestu koje mu je Gospodin dodijelio. Svi – pa i najmanji među nama – je misionar, kao što je i onaj koji se čini kao najveći, učenik. Neki će mi od vas reći: 'Oče, ali biskupi nisu učenici, ta znaju sve; i Papa zna sve, nije dakle učenik…' Da, ali i biskupi i Papa trebaju biti učenici, jer ako to nisu, ne čine dobro; ne mogu biti misionari i ne mogu prenijeti ili predati vjeru. Razumijete li to, jer je važno? – upitao je Sveti Otac – svi smo mi učenici i misionari.
Postoji neraskidiva povezanost između mistike i misije kršćanskoga poziva, a oboje su ukorijenjeni u sakramentu krštenja. „Primajući vjeru i krštenje, mi kršćani prihvaćamo djelovanje Duha Svetoga koji nas vodi do ispovijedanja vjere u Isusa Krista, kao Sina Božjega te do nazivanja Boga ocem: 'Abba' – 'Oče'. Svi kršteni i krštene pozvani smo živjeti i prenositi zajedništvo koje imamo s Trojstvom, jer evangelizacija je poziv na sudioništvo u Trojstvenom zajedništvu (Završni dokument Aparecide, br. 157).
Nitko se ne spašava sam po sebi i to je vrlo važno. Nitko se sam ne spašava. Zajednica smo vjernika, Božji narod u kojemu zajednički kušamo ljepotu razmjene iskustva one ljubavi koja nam svima prethodi, ali koja istodobno od nas traži da postanemo 'kanali' milosti jedni drugima, bez obzira na naša ograničenja i grijehe. Dimenzija zajedništva nije samo okvir ili kontura nego sastavnica kršćanskoga života; svjedočenja i naviještanja (evangelizacije). Kršćanska se vjera rađa i živi unutar Crkve, a u Krštenju – obitelji i župe – slave pritjelovljenje Kristu odn. Njegovu tijelu, Crkvi, Narodu Božjemu – jednoga novog člana (Usp. Isto, br 175b).
U poglédu važnosti koju Krštenje ima za Božji narod, kao primjer može poslužiti povijest kršćanske zajednice iz Japana. Dobro slušajte ovo: Ova je zajednica, početkom 17. st. bila žestoko progonjena. Bilo je mnogo mučenika, kler je bio izgnan, a tisuće je vjernika pobijeno. U Japanu više nije bilo nijednog svećenika: svi su bili protjerani. Tada se ta zajednica povukla u podzemlje, čuvajući svoju vjeru i molitvu u skrovitosti. Kad bi se rodilo dijete, majka i otac bi ga krstili, jer krstiti možemo svi mi. Kad su se otprilike 250 godina nakon toga, u Japan ponovno vratili misionari, na tisuće je kršćana izišlo iz skrovitosti te je Crkva mogla procvasti! Preživjeli su po milosti njihova Krštenja!
Velika je to stvar – rekao je Papa. Božji narod prenosi vjeru, krsti svoju djecu i ide naprijed. Uspjeli su održati – makar u tajnosti – snažan duh zajedništva jer ih je Krštenje u Kristu činilo jednim tijelom: bili su izolirani i skriveni, ali sve vrijeme nisu prestali biti članovi Božjega naroda; članovi Crkve. Toliko je toga što možemo naučiti iz njihova iskustva – kazao je na koncu Sveti Otac.