O tribini 'Traganje za Božjom česticom ili o odnosu vjere i znanosti' - pripremio Marito Mihovil Letica

O tribini održanoj na Kaptolu pod tematskim naslovom »Traganje za Božjom česticom ili o odnosu vjere i znanosti« – govori Marito Mihovil Letica.
U Nadbiskupijskom pastoralnom institutu na Kaptolu održana je 19. prosinca 2013. u sklopu tradicionalnog »Teološkog četvrtka« posljednja ovogodišnja tribina, pod nazivom »Traganje za Božjom česticom ili o odnosu vjere i znanosti«. Voditelj odnosno moderator bio je don Anton Šuljić, a izlaganja su održali prof. dr. Stipe Kutleša i prof. dr. Vuko Brigljević. Potom je uslijedila zanimljiva rasprava, a auditorij je bio tako zainteresiran da mnogi koji su željeli postaviti pitanje nisu uspjeli doći na red.
Prije negoli prijeđemo na samu temu, u kratkim ću crtama predstaviti izlagače. Stipe Kutleša filozof je i fizičar te povjesničar znanosti; predavač na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, Hrvatskim studijima i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Vuko je Brigljević fizičar, viši znanstveni suradnik na Institutu »Ruđer Bošković«, znanstvenik u CERN-u (Europskom centru za nuklearna istraživanja) sa sjedištem u Ženevi te povremeni predavač na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Vrijedi za Kutlešu i Brigljevića k tomu kazati, i to ne kao nešto uzgredno, nego kao iznimno važno u smislu njihova habitusa te identitetske im samosvijesti – da su obojica praktični vjernici, koji kršćansku svoju vjeru otvoreno svjedoče, svesrdno obrazlažu i promiču.
Na početku izlaganja Stipe Kutleša je kazao:
»Čini se kao da Božja čestica, naziv koji većina fizičara ne voli i ne smatra najsretnijim, izravno otvara pitanje o odnosu znanosti i Boga, točnije vjerovanja u Boga, a to znači pitanje o odnosu između znanosti i vjere. Božja čestica nije nimalo više, ali ni nimalo manje Božja nego bilo koja druga čestica. Pa ipak je potraga za tom česticom, preciznije kazano za Higgsovim bozonom, u novije vrijeme reaktualizirala, barem na razini popularnoga govora, temu o odnosu vjere i znanosti. Ta je tema svakako starija od govora o Božjoj čestici, a motivirana je i mnogim drugim znanstvenim pitanjima. Čini se ipak da je rasprava o odnosu vjere i znanosti danas zaoštrenija nego što je bila prije. Pojava takozvanih 'novih ateista' među znanstvenicima nadjačala je glas svih onih koji misle da vjera i znanost nisu u protuslovlju i sukobu.«
Govoreći o nekim od bitnih odrednica odnosa vjere i znanosti, Kutleša je podsjetio na iskustvenu činjenicu da danas zaista ima znanstvenikâ koji su ateisti, ali da ima i onih koji su teisti ili vjernici, pripadnici mnogih svjetskih religija. Ateistički znanstvenici, rekao je Kutleša, nastoje dokazati da znanost izravno vodi u ateizam. Tako primjerice Peter Atkins tvrdi da su religiozni ljudi puni predrasuda ili nedovoljno upućeni, a Richard Dowkins smatra religiju ispiranjem mozga, jednim od najvećih zala u svijetu i opasnom iluzijom. S druge strane, istaknuo je nadalje Kutleša, danas ima, a bilo je tako i u proteklim vremenima, velik broj znanstvenika, i to vrhunskih, među njima mnoštvo nobelovaca, koji su deklarirani i praktični vjernici, a brojni od njih kršćani. Kutleša je spominjući tek najznačajnije među njima – Kopernika, Keplera, Galileia, Pascala, Descartesa, Leibniza, Newtona, Boškovića, Kelvina, Einsteina i Heisenberga – postavio retorička pitanja jesu li oni bili puni predrasuda ili nisu bili dobro informirani u znanostima kojima su značajno doprinijeli te bi li znanost danas bila na višem stupnju razvoja da su njezini glavni promicatelji bili ateisti.
Stipe Kutleša k tomu je naveo izjave znanstvenikâ koji smatrahu da ih vjera ne ograničuje u njihovu bavljenju znanošću, nego ih, naprotiv, obogaćuje i krijepi. Spomenut ću samo dvojicu istaknutih nobelovaca i citirati njihove izjave. Albert Einstein: »... ja spadam među najdublje religiozne ljude«. Max Planck: »... između religije i prirodne znanosti nigdje ne nalazimo protuslovlje, nego upravo potpuno slaganje u odlučujućim točkama«.
Tomu valja svakako pridodati da je Kutleša istaknuo među znanstvenicima katoličke svećenike: Alberta Velikoga, Nikolu Kuzanskoga, Nikolu Kopernika i druge. Citiram nadalje Kutlešine riječi:
»Hrvatski znanstvenik i filozof iz 18. stoljeća isusovac Ruđer Bošković, svoju teoriju silâ i strukture tvari utemeljio je na vjeri u Boga koji je stvorio upravo ovakav svijet koji je po mjeri čovjeka. Katolički svećenik Gregor Mendel svojim je zakonima nasljeđivanja postavio temelje moderne genetike. Popularnu teoriju Velikoga praska (Big Bang) ili teoriju o postanku svemira postavio je katolički svećenik Georges Lemaître 1927. godine. Einstein, koji je prije toga zagovarao ideju stacionarnog svemira, postao je zagovornik Lemaîtreove hipoteze o širenju svemira.«
Svoje iscrpno i zanimljivo predavanje Kutleša je zaključio riječima:
»Sve to pokazuje da nema nikakva sukoba između znanosti i vjere, nego samo između svjetonazorâ: teističkog i ateističkog. Pritom ni jedan ni drugi ne smiju znanost (zlo)upotrebljavati kako bi dokazali da Boga ima ili nema. Ipak se znanost bolje osjeća u teizmu nego u ateizmu, kako poručuje John Lennox.«
Također vrlo zanimljivim i poučnim valja ocijeniti predavanje Vuke Brigljevića, koji je zaista pozvan i mjerodavan govoriti o odnosu vjere i znanosti u svjetlu znanstvene potrage za Božjom česticom. Jer Vuko Brigljević bijaše sudionikom, štoviše i vođom jednog znanstvenog tima u CERN-u, gdje je stavljen u pogon veliki hadronski sudarivač, najmoćniji akcelerator čestica koji je ikada izgrađen, a sve to u sklopu jednog od najvećih znanstvenih projekata u povijesti, projekta koji je ujedinio nekoliko tisuća svjetskih znanstvenika i inženjera, odlučnih u nakani da odgovore na ključna otvorena pitanja o temeljnoj strukturi materije i o pripadnim joj silama. Brigljević je o tajanstvenoj i intrigantnoj Božjoj čestici ili Higgsovu bozonu kazao:
»Nobelovcu dr. Leonu Ledermanu trebao je naslov za knjigu, pa ju je prvotno htio nazvati 'Prokleta čestica' ili 'Vražja čestica', bez ikakvih moralnih kvalifikacija, a imajući u vidu silne godine truda i muke, uloženog vremena i prolivenog znoja brojnih fizičara u pronalaženju Higgsova bozona. No, naslov nije prošao kod izdavača, pa je svijet, eto, dobio 'Božju česticu'«.
O neutemeljenim i krivim interpretacijama sadržaja pojma »Božja čestica«, Brigljević je istaknuo:
»Moglo se čuti štošta, kao primjerice da je Božja čestica zapravo pračestica iz koje sve proizlazi i slično – a to nema veze sa stvarnošću. Čestica koju smo otkrili veoma je važna u fizikalnim zakonima, ali tek kao jedan njihov dio. Ta je čestica dio materijalnog svijeta, pa samim time ne može zamijeniti Boga, koji je potpuno na drugoj razini, niti ga ta čestica može dokazati. Bio sam jednom posve krivo interpretiran: rekli su da sam kazao kako ta čestica dokazuje Boga. Ne! Kao znanstvenik mogu samo ustvrditi da su fizikalni zakoni fantastični i savršeno uređeni, pa kao takvi upućuju na veliku razumnost, veličanstvenu umnost – jer svijet nije kaos, nego red.«
U nemogućnosti da u ovom radijskom prilogu iscrpim sve zanimljivosti iz njegova izlaganja, završit ću jednim osobite pažnje vrijednim Brigljevićevim zapažanjem i tumačenjem:
»Katkad se čuje da je znanost demitologizirala prirodu, ali ja se s time uopće ne slažem, jer to nije učinila znanost – nego Sveto pismo! Naime, u Starome i Novome zavjetu na puno se mjesta mogu pronaći opisi koji govore da je stvoreni svijet uredio sâm Bog. Dakle, za vjernika materijalni svijet nije prostor u kojemu vladaju duhovi, vile i nepoznate sile, nego Mudrost, ali to ne tvrdi znanost, nego Biblija! Zaključno: svijet je remek-djelo Božje mudrosti!«