Uz misna čitanja svetkovine Božića razmišlja pater Alan Modrić

Rođenje Gospodina Isusa Krista je toliko značajan događaj u povijesti čovječanstva da je postao središnja točka računanja godina: tako se koriste izrazi „prije nove ere“ i „poslije nove ere“ kako bi se označio protek vremena koji je prethodio tom događaju i koji se nastavlja poslije njega. U kršćanskim zemljama zadržani su kao oznake vremena izrazi „prije Krista“ i „poslije Krista“. Druga stvar koja ukazuje na univerzalno značenje dolaska Božjega na Zemlju jest činjenica da se proslava Božića, iako često lišena svoga istinskog smisla, proširila i na države koje nikada nisu bile kršćanske. Bez obzira što mislili o tome koliko se Božić poštuje i slavi u svome najdubljem i autentičnom smislu, bez obzira što je došlo do njegove velike komercijalizacije gdje se sve više gubi smisao svetoga i božanskoga, ipak činjenica da je, s jedne strane Rođenje Gospodnje središnja i uporišna točka ljudske povijesti, a s druge strane ljudi, među kojima ima i mnogo nekršćana, trude se da za Božić budu sa svojim obiteljima, da u miru i radosti prožive taj dan, čak i tamo gdje se po ljudskoj logici ne bi trebao slaviti Božić, sve to ukazuje na stvarnost Božje svemoći koja nalazi putove u ljudska srca, iako ta srca vrlo često nisu niti svjesna toga što Bog poduzima u njima. Što je to toliko snažno u Rođenju Gospodnjemu da se ono, možemo reći, uvuklo pod kožu ljudskom rodu u tolikoj mjeri, da taj rod, čak i onda kada ne iskazuje formalno vjeru u Isusa Krista, kada se jedan njegov dio udaljio srcem od vjere otaca i djedova, ipak taj ljudski rod ne može, a da na Božić ne poziva na mir, ljubav i slogu među narodima, u obiteljima i u svakom čovjeku? Odgovor na ovo i mnoga slična pitanja nalazimo u evanđeljima koja slušamo na Božićnu Polnoćku i Danju misu.
Tako u Evanđelju po Luki slušamo objavu Božju izrečenu kroz usta anđela: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin“. Anđeo poziva jednostavne pastire da pohode novorođeno dijete koje leži u jaslama, a oni, poslušni Božjemu glasu, odlaze u Betlehem i ondje u priprostoj štalici susreću Mariju, Josipa i Gospodina Isusa Krista. Taj susret, taj pogled prema Bogu koji se utjelovio u malenome djetetu, ispunio ih je tolikom radošću da su se vratili u svoju tešku svakodnevnicu slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli. I upravo je to ona radost koja prožima i poziva čovječanstvo u svakome vremenu, pa tako i danas. Ta velika radost biva objavljena svemu narodu, nitko tu nije izuzet, bez obzira koje nacionalnosti bio, bez obzira s kojeg dijela svijeta poticao, kakve svjetonazore posjedovao. Nijedan čovjek na ovome svijetu nije lišen mogućnosti da sudjeluje u ovoj radosti rođenja Spasitelja ljudskog roda. Ne samo da taj Novorođeni Kralj donosi radost, on ujedno i oslobađa čovjeka od straha: „Ne bojte se!“ Bog ne dolazi u sili, vitlajući s mačem, bacajući oganj kako bi uništio svoje neprijatelje, nego se spušta na Zemlju blago, dodirujući je nježno poput malog djeteta, blagoslivljajući je svojim Božanskim plačem. Pokazuje svoju nemoć i slabost kako bi umirio svoje stvorenje, kako bi ga utješio, kako bi mu pokazao koliko ga ljubi, koliko mu je stalo do svakoga čovjeka, bio on crn, bijel ili žut, bio on vjernik ili nevjernik, imao on ne znam kakve svjetonazore i poglede na život i ljude. Jednostavno, Bog postaje jedan od nas kako bi mi postali radosni i neustrašivi, kako bi u malenome djetetu našli svoj spokoj i utjehu koju nitko i ništa ne može oduzeti.
U Božiću krije se najveće otajstvo naše vjere: otajstvo samoga Gospodina Isusa Krista. Tko je to maleno dijete koje nas tako nježno i blago promatra u jaslicama i upućuje nam molećivi pogled da ga prigrlimo i ljubimo? O njegovom otajstvu nam na nadahnut i jedinstven način svjedoči njegov ljubljeni učenik, apostol Ivan, u prologu svoga Evanđelja: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svijetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“ Dakle, Isus nije onaj koji se prvi puta pojavio prije nešto više od 2000 godina, nego je jedna od triju Božanskih osoba, koja je bila prije nego što je još svijet stvoren. On je Riječ Očeva koja bijaše u početku stvaranja, koja se utjelovila među nama i koja nam dolazi svakoga dana u susret. Ta Riječ nas podučava, hrabri, snaži i tješi, a na poseban način nam progovara u liku maloga, bespomoćnog i siromašnog djeteta u jaslicama. Evo, to je razlog zbog čega je Božić toliko važan, ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i u životu svakog čovjeka: Betlehemsko djetešce upućuje svoj blagoslov svakome čovjeku, a na poseban način onima koji su u položaju pastira – siromašnima, obespravljenima, poniženima. Bog je došao da bi ovome svijetu dao svoju hrabrost, radost, mir i ljubav, i sve to je nešto što je potrebno cijelom ljudskom rodu, koji danas možda i više nego ikada vapi za svime time. A mi vjernici, za koje Ivan kaže u prologu: „...onima koji vjeruju u njegovo ime“, imamo obvezu da takvoga poniznoga, ljubaznog, nježnog i blagog Boga donosimo svima, pa čak i onima koji ne shvaćaju ili ne vjeruju u istinsku bit Božića. Neka nam svima bude sretan i blagoslovljen Božić, i neka svjetlo Rođenja Gospodnjega rasvijetli i ražari naše živote i naša srca!