Uz misna čitanja 4. nedjelje Došašća razmišlja pater Alan Modrić

„S nama Bog“. Ovo je ispunjenje najvećih težnji ljudskog srca o kojemu su govorili i svjedočili mnogi. Dovoljno je sjetiti se riječi sv. Aurelija Augustina:“Gospodine, stvorio si nas za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“ Na 4. i posljednju nedjelju Došašća, kada se trenutak proslave Božića jako približio, odzvanja u misnim čitanjima upravo ova čežnja da se sjedinimo s Bogom, da budemo u Njegovoj blizini i promatramo Njegovo lice, da se jednostavno smirimo u Njemu.
Prvo misno čitanje opisuje nam tešku situaciju u kojoj se nalazi kraljevstvo Juda godine 734. prije Krista kada sirijsko-efraimska vojska ugrožava Jeruzalem i opstojnost Davidove dinastije. U tim trenucima njegov nasljednik kralj Ahaz traži spas u savezništvu s Asirijom, što će se kasnije pokazati kao pogrešan potez, jer će dovesti do Babilonskog sužanjstva židovskog naroda. Prorok Izaija upozorava kralja da ne podlegne očaju i strahu nego da svoje pouzdanje stavi u Gospodina, međutim, Ahaz iskazuje nevjeru opravdavajući se da ne želi kušati Boga. U takvom trenutku Izaija izgovara jedno od najvećih mesijanskih proročanstava Starog zavjeta:“Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenuti će mu ime Emanuel, S nama Bog.“ Vjernost i dobrota Božja nadilaze ljudsku nevjeru i navješćuju radosnu vijest: rođenje Sina Božjega od djevice. Iako se ovo proročanstvo djelomično ostvaruje u rođenju pobožnog kralja Ezekije, koji svojom pravednošću svjedoči nazočnost Božju u svojem narodu, ipak to obećanje u potpunosti se ostvaruje tek s rođenjem Gospodina Isusa Krista. Već sami židovski učitelji u 3. st. prije Krista tumače ovo proročanstvo kao najavu dolaska Mesije, čija tek blijeda slika jest pravedni i sveti kralj Ezekija.
Apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima povezuje Isusa, „potomka Davidova po tijelu“, kako ga naviještaju proroci, sa „Sinom Božjim“ kako ga proglašavaju evanđelisti i Crkva. U jednoj rečenici sažima sav život i djelo Spasitelja: od rođenja u tijelu do slavnog uskrsnuća i njegove posvetiteljske snage za ljude, i na taj način ukazuje na jedinstvenost Božjeg otajstva – Božić i Uskrs su usko povezani jedno s drugim i svjedoče Isusovo božansko podrijetlo.
U Evanđelju po Mateju slušamo o ostvarenju Izaijinog proročanstva u čijem središtu se nalazi lik svetog Josipa kao zbiljske suprotnosti nevjernome kralju Ahazu iz prvog čitanja. Josip doznaje da je njegova zaručnica, Djevica Marija, zatrudnjela, međutim, javlja se sumnja u njemu kako tu postupiti: uzeti Mariju za ženu ili je potajno otpustiti kako ne bi bila javno osramoćena. U tim trenucima tjeskobe i nutarnje duhovne borbe, Bog pomaže Josipu da nadvlada svoju nedoumicu, da ne dozvoli da ga nadvlada strah i očaj i time potamni njegovu vjeru u Božju providnost, kao što se dogodilo Ahazu. Kao što je Marija odgovorila na anđelov glas navještenja sa svojim: „Neka mi bude po riječi tvojoj“, tako i Josip, muž pravedan, odgovara na isti način i tim činom ispovijeda svoju vjeru i pouzdanje u Boga i njegovu svemoć, i ujedno postaje sudionikom Božjeg plana spasenja. Otac nebeski gradi svome Sinu sigurno i sveto utočište u obitelji Marije i Josipa, koji štite Božje čedo svojom poniznošću, uslužnošću i ljubavlju i tako formiraju ono plodno tlo iz kojeg će izniknuti Emanuel, Bog s nama. Doista, samo su dvoje tako svetih i dobrih ljudi, kao što su Marija i Josip, mogli othraniti Sina Božjega na način koji se slaže s Božjom voljom i zbog toga su zaslužili biti oni s kojima je taj Bog ostvario jedinstvo u duhu svog imena Emanuel.
Nalazimo se na nekoliko dana od svetkovine Božića i pri kraju našeg adventskog hodočašća. U ovom vremenu slušali smo i razmišljali o Božjim pozivima na obraćenje, radost, spremnost da u strpljivosti i ljubavi čekamo njegov dolazak. Sve je to bilo usmjereno samo na jedno, na ostvarenje onoga jedinstva ljubavi, mira i radosti o kojemu nam govori starozavjetno proročanstvo: “S nam Bog“, a koje se ponajprije ostvarilo u nazaretskoj obitelji Marije i Josipa. Ali, to nije kraj, to nije dio jedne daleke povijesti od koje su ostale samo prašnjave knjige bez ikakvog značaja i utjecaja na današnje vrijeme. I u 21. st., i u Došašću i Božiću 2013. godine Gospodnje Isus Krist dolazi da bude „S nama Bog“ u sve dane sve do kraja svijeta, dolazi da ovome našem napaćenome i uzburkanom svijetu podari svoju ljubav. Prihvatimo ga otvorena srca kako bi bili što sličniji Mariji koja ga je začela pod svojim srcem i kako bi i mi donosili autentične plodove vjere, ufanja i ljubavi koje smo uzgajali tijekom ovoga Došašća i koji čekaju da na Božić izađu na svijetlo dana i obasjaju našu okolinu, obitelj, prijatelje, kolege, poznanike, našu braću i sestre. Neka nas u tom nastojanju prati molitva i zagovor Marije i Josipa, onih dvoje skromnih, poniznih i pravednih ljudi koji su svima nama omogućili da živimo stvarnost istine da je Bog s nama.