O enciklici: »Lumen fidei« ili »Svjetlo vjere« - prvoj pape Franje – pripremio i govori Marito Mihovil Letica

Kada je sredinom ožujka 2013. izabran za poglavara svete Crkve katoličke kardinal Jorge Mario Bergoglio, vrlo brzo postade Gradu i svijetu jasno da je riječ o zaista osobitu čovjeku: papi koji je po mnogo čemu novi i prvi. Već sámo akordno višeglasje podataka što zbore da dobismo papu koji prvi put nakon trinaest stoljeća ne dohodi iz Europe, prvog iz takozvanog »Novoga svijeta«, prvog iz reda Družbe Isusove te prvog koji je, skromno ali u isti mah preuzetno, uzeo ime Franjo odnosno Franciscus – dovoljno je da izazove pozornost, ražari zanimanje i rasplamsa mnoga očekivanja.
Stoga ne treba začuditi da je veliko zanimanje izazvala i prva njegova enciklika. Ne će biti zgorega podsjetiti da pojam »enciklika« striktno preveden s grčkoga jezika znači 'okružnica', a posrijedi je zapravo okružno pismo kojim papa u svojemu vremenu iznosi nauk Crkve glede pitanjâ vjere i morala. Enciklika je izraz vlasti koju papa obnaša kao »vrhovni pastir i učitelj cijele Crkve«. Upravo zato što papa ima vrhovno i sveopće učiteljsko poslanje, svaki je vjernik dužan na poslanicu odgovoriti doličnim poštovanjem, podlaganjem i predanjem, odnosno marom i vjerničkim posluhom.
Prva enciklika pape Franje objelodanjena je početkom srpnja i nosi naziv »Lumen fidei« ili na hrvatskom »Svjetlo vjere«. Hrvatski prijevod enciklike objavila je već u kolovozu »Kršćanska sadašnjost«, a u rujnu je ta izdavačka kuća otisnula i drugo izdanje. To samo po sebi dovoljno govori da vlada među vjernicima veliko zanimanje za Papino obraćanje odnosno naučavanje koje u ime Crkve i pod vodstvom Duha Svetoga on provodi.
Osobito važnim biva napomenuti da je autorstvo enciklike »Svjetlo vjere«, kako sâm papa Franjo ističe u njezinu uvodu, zajedničko papi emeritusu Benediktu XVI. i sadašnjem papi. Po tomu je dotična enciklika jedinstven dokument u povijesti papinstva. Naime, Benedikt XVI. započeo je pisati encikliku »Lumen fidei« tijekom posljednjih mjeseci svojega pontifikata, a papa Franjo ju je unekoliko preradio i dovršio. »Lumen fidei« trebala je biti Ratzingerova treća i posljednja u nizu enciklika koje su posvećene trima teološkim krepostima: vjeri, nadi i ljubavi. Prvu, »Deus caritas est«, posvetio je kršćanskoj ljubavi i karitativnoj djelatnosti, a drugu, »Spe salvi«, kršćanskoj nadi. Treću encikliku, posvećenu teološkoj kreposti vjere, Benedikt XVI. predao je s pouzdanjem svojemu nasljedniku Franji, koji je taj velik i zahtjevan posao uspješno priveo kraju, na radost vjernika i na dobro čitave naše Crkve.
Enciklika »Svjetlo vjere« zamišljena je kao jedan od glavnih papinskih dokumenata povodom Godine vjere, koja je započela na 50. obljetnicu otvorenja Drugoga vatikanskog koncila. Iz toga možemo razaznati i zaključiti da Drugi vatikanski koncil bijaše ponajvećma posvećen vjeri, omogućio je da svjetlo vjere prosvijetli iznutra suvremenog čovjeka i na taj način pokaže kako vjera u Boga u Kristu može obogatiti ljudski život u svim njegovim dimenzijama. Vjera je Božji dar koji Crkvu vodi i usmjerava, krijepi i bodri na njezinu spasenjskom putu kroz povijest, u smislu i obzoru teologije povijesti koja naučava i potvrđuje da Krist sažima značenje cijele ljudske i izvanljudske povijesti.
Enciklika »Svjetlo vjere« sastoji se od četiri poglavlja sljedećih naslova: »Povjerovali smo Ljubavi«, »Ako ne budete vjerovali, nećete razumjeti«, »Prenosim vam ono što sam primio« te »Bog im pripravi Grad«. Priloženo je i dodatno poglavlje naslovljeno »Blažena Ti što povjerova«, posvećeno vjeri Djevice Marije i vjeri u Nju. Marija je nazvana »savršenom ikonom vjere«. U broju 58 ove enciklike piše:
»U Mariji, kćeri sionskoj, nalazi svoje ispunjenje duga povijest vjere u Starom zavjetu, u kojem je opisana vjera mnogih žena, počevši od Sare, žene koja je, uz patrijarhe, pripadala onima u kojima se ispunjavalo Božje obećanje i rađao se novi život. U punini vremena Božja se Riječ obratila Mariji i ona ju je prihvatila cijelim svojim bićem, u svom srcu, da se u njoj utjelovi i rodi kao svjetlo za ljude.«
Imajući u vidu osuvremenjenu svevremenost starozavjetnih i novozavjetnih istinâ, enciklika »Svjetlo vjere« daje vjerodostojan i jasan odgovor na sumnje i strahove suvremenog čovjeka. Enciklika govori o tomu svijetlom jasnoćom u točki 4:
»Prijeko je potrebno ponovno uvidjeti osobitu narav svjetla vjere, jer kada se njezin plamen ugasi, i sva ostala svjetla na koncu izgube na svojoj snazi. Svjetlo vjere posjeduje, naime, jedinstveno obilježje, jer je sposobno prosvijetliti cijeli ljudski život. Da bi neko svjetlo bilo tako jako, ne može proizlaziti iz nas samih, već mora dolaziti iz nekog izvornijeg vrela, mora dolaziti, u konačnici, od Boga. Vjera se rađa u susretu s Bogom živim, koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav, ljubav koja nam prethodi i na koju se možemo osloniti jer u njoj nalazimo sigurnost i na njoj možemo graditi svoj život.«
Zaista, te su riječi posve ivanovske. Podsjetimo se da govoreći o Isusu Kristu, preegzistentnom Sinu koji je u djelovanju posve udružen s Ocem, Kristu kao »Logosu« ili Riječi koja bijaše Bog, evanđelist Ivan već u Proslovu veli:
»Svemu što postade / u njoj bijaše život, / i život bijaše ljudima svjetlo, / i svjetlo u tami svijetli, / i tama ga ne obuze. / Bî čovjek poslan od Boga, / ime mu Ivan. / On dođe kao svjedok, / da posvjedoči za Svjetlo, / da svi vjeruju po njemu. / Ne bijaše on Svjetlo, / nego – da posvjedoči za Svjetlo. / Svjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet,...« (Iv 1, 3-9).
Enciklika »Svjetlo vjere« razmatra k tomu odnos vjere i istine a također dijalog vjere i razuma, nasljedujući tako papu Ivana Pavla II. koji je tomu posvetio encikliku »Vjera i razum« (»Fides et ratio«). U enciklici »Svjetlo vjere« papa Franjo upozorava da vjeru ne smijemo shvaćati kao neki skok u prazno, kojemu pribjegavamo zbog nedostatka svjetla, gnani slijepim osjećajem. Vjera nije ni neko subjektivno svjetlo, nego svjetlo koje se može ponuditi drugima i s njima u ljubavi dijeliti. Vjera je time, kao što biva istaknuto već na početku ove enciklike, »velik dar što ga je donio Isus«.
No to ne znači da prave vjere nije bilo i u Starome zavjetu. Enciklika »Svjetlo vjere« u točki 9 u tom smislu poticajno poučava:
»Riječ upućena Abrahamu sadrži poziv i obećanje. [...] Istina je da će, kao odgovor na Riječ koja prethodi, Abrahamova vjera uvijek biti spomen-čin. No ipak taj spomen nije zaustavljen i zakopan u prošlosti, već, budući da je to spomen obećanja, može otvoriti prema budućnosti, osvijetliti korake na putu. Na taj se način vidi kako je vjera, kao spomen budućega, „memoria futuri“, usko povezana s nadom.«
Na to se lijepo nadovezuje izreka svetoga Augustina, koja se navodi u broju 10 ove enciklike: »Vjeran je čovjek onaj koji vjeruje u Boga koji obećava; vjeran je Bog onaj koji podjeljuje ono što je obećao čovjeku.« Abraham povjerova i to mu se uračuna u pravednost – možemo pročitati u 15. poglavlju »Knjige postanka« i u 4. poglavlju »Poslanice Rimljanima«. I u Abrahamovu primjeru dolazi do punog izražaja teološka i svetopisamska istina koja kaže da se Novi zavjet u Starom skriva, a Stari u Novom otkriva; ili rečeno latinski: »Novum in Vetere latet et in Novo Vetus patet«.
Budući da Abraham, naš otac u vjeri, povjerovavši Bogu »u nadi protiv svake nade« (Rim 4, 18), zabacuje svako idolopoklonstvo te kreće u vjeri i s vjerom tamo gdje ga Bog poziva i upućuje – na tom ću tragu naposljetku citirati zaključne riječi pape Franje iz naše nove enciklike »Svjetlo vjere«:
»U zajedništvu vjere i ljubavi, nada nas okreće prema sigurnoj budućnosti, smještenoj u drukčijoj perspektivi od one koju nude varljivi idoli ovoga svijeta i koja daje novi polet i novu snagu našemu svakidašnjem životu. Ne dajmo da nam ukradu nadu, ne dopustimo da ju se oslabi olakim rješenjima i ponudama, koje nas koče na našem putu, koje 'fragmentiraju' vrijeme pretvarajući ga u prostor. Vrijeme je uvijek veće od prostora. Prostor kristalizira procese, dok vrijeme, naprotiv, usmjerava prema budućnosti i potiče da idemo naprijed s nadom.«