Uz misna čitanja 3. nedjelje Došašća razmišlja pater Alan Modrić

Ljudski život je uvelike ispunjen strahom, sumnjom i tugom. Bojimo se ratova, bolesti, neuspjeha, poniženja, boli. Sumnjamo gotovo u sve, a ponajviše jedni u druge. Svaka, pa i vrlo bezazlena stvar, može izazvati tugu u našem srcu, koja onda dugo traje i baca nas nerijetko čak i u očaj. Živimo u vremenu kada su, barem se tako čini, sve ljudske snage i postignuća našeg uma i kreativnosti usmjerene na to da čovjeka ohrabre, utješe, zabave, a nikada se nije stjecao tako jaki dojam da je čovjek uplašen, sumnjičav i žalostan. I upravo takvom čovjeku, u takvom duhovnom stanju, dolazi Gospodin Isus i preko svoje riječi koju slušamo na 3. nedjelju Došašća, poznatu pod nazivom „Gaudete“ („Radosna“), donosi mu radost, mir i utjehu, koja je dublja od bilo čega što ovaj svijet može darovati.
U 1. misnom čitanju iz Knjige proroka Izaije zanosno se opisuje radostan povratak izraelskog naroda iz izgnanstva u Babilonu. Pustinja, sasušena zemlja podsjeća Izraelce na mukotrpan put povratka iz „kuće ropstva“, bio to Egipat ili Babilon, u „zemlju gdje teče med i mlijeko“. Ta pustinja postaje cvjetnjak posut šarenim i mirisnim cvijećem, novi raj zemaljski. Prorok poziva na radost: “Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega“ Ove riječi su upravljene svim ljudima koji se žele prisnije povezati s Bogom, ali svjesni su svoje nemoći da se oslobode svojih grijeha i slabosti, svoga straha, sumnje i tuge. Takvima Bog kroz usta proroka jasno poručuje da se ohrabre i povjere svome Gospodinu, jer on dolazi, i u stanju je da zaliječi naše rane, da nam donese spasenje, da učini da slijepi progledaju, gluhi čuju, hromi prohodaju, nijemi progovore. Sve ove mane nerijetko su i breme našega duha i uma, mi smo često duhovno slijepi, gluhi, hromi i nijemi, međutim, Gospodin nas jedini može od svega toga izliječiti, i zato nas poziva da se s razlogom radujemo, jer ono što je nama nemoguće, njemu je moguće.
Ali, da bi dočekali taj trenutak Gospodnjeg dolaska i oslobođenja, potrebno je da se vježbamo i jačamo u strpljivosti, važnoj osobini koju bi trebao posjedovati svaki vjernik, a na koju nas poziva apostol Jakov u svojoj poslanici: “Strpite se, braćo, do Dolaska Gospodnjega... očvrsnite srca jer se Dolazak Gospodnji približio!“ Priprava na Božić mora nas usmjeriti da upravimo svoj pogled na Kristov dolazak, da budemo strpljivi u podnošenju zala da, kao što smo bili pripravni da ga slijedimo u naporu, isto tako budemo zajedno s njime i u njegovoj slavi. Kao jasan primjer tog strpljivog čekanja Mesije, Jakov nam stavlja pred oči proroke koji su morali trpjeti za Božje ime i poziva nas da budemo što sličniji njima.
Kao krunu službe riječi 3. nedjelje Došašća, koja poziva na radost, slušamo odlomak Evanđelja po Mateju koji započinje pitanjem Ivana Krstitelja:“Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugog da čekamo?“ To pitanje predstavlja dvojbu čovječanstva svih vremena, pa tako i ovoga našeg 21. stoljeća: Jesi li ti, Isuse doista obećani Mesija, Spasitelj? Jesi li ti onaj koji nas oslobađa od sljepoće, gluhosti, hromosti i nijemosti našeg života koji je nerijetko opterećen strahom, sumnjom i tugom? Je li moguće da ti dolaziš u liku malenog i nemoćnog djeteta kako bi čovjeku donio oslobođenje, mir i radost, za koju je stvoren i pozvan od početka svog životnog postojanja? Isus jednostavno i staloženo, kako samo on zna, odgovara: Da, ja sam taj, ja sam onaj koji je bio, koji jest i koji će biti. Poziva nas da gledamo znakove njegove moći: slijepi, koji prije nisu uviđali Božju istinu i stvarnost, sada je vide; hromi, koji su padali od nemoći i slabosti, sada hodaju uspravni i dostojanstveni; gubavi, koji su na duši imali čireve grijeha, sada su čisti i nevini; gluhi, koji nisu mogli čuti Božji glas, sada razumiju svaku riječ što izlazi iz njegovih usta; mrtvi duhom sada uskršavaju. Sve to donosi „Onaj koji ima doći“ i koji šalje svoje glasnike da priprave put pred njim: nekada je to bio Ivan Krstitelj, a danas su to neki drugi Božji proroci, poput Pape Franje ili nedavno u Gospodinu preminulog fra Zvjezdana Linića, koji nam iznad svega autentičnim svjedočenjem Božje ljubavi i radosti pokazuju koliko je Bog živ i nazočan u našem svijetu i koliko nam dolazi u susret da nas spasi od naših sumnji, strahova i žalosti. Naš je zadatak da se otvorimo tom Kristovom dolasku kako bi i mi progledali, prohodali, očistili se, čuli, i na kraju ustali od mrtvih. Neka nas na tom putu prati Božja milost i snaga strpljivosti u podnošenju svakodnevnih križeva.