Obljetnica preminuća prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana
U prigodi današnje godišnjice smrti, Prvoga hrvatskoga predsjednika, dr. Franje Tuđmana,
poslušajte tekst govora što ga je, u svom posljednjem državničkom posjetu, održao
u Vatikanu, 28. listopada 1999.g., u prigodi otvaranja izložbe "HRVATI – KRŠĆANSTVO,
KULTURA, UMJETNOST", četrdeset dana prije svoje smrti, a u kojem ističe vjekovnu i
snažnu povezanost bića hrvatskoga naroda s Rimskim biskupom i s Vatikanom; s istinskim
i vječnim vrjednotama koje Crkva promiče na spasenje i korist svake ljudske osobe
i čovječanstva u cjelini.
Uzoriti gospodine Državni tajniče, Preuzvišena
Gospodo i Ekscelencije, Dame i gospodo, Velika mi je radost i ponos da vam se danas
mogu obratiti i pozdraviti vas ovdje, u ovoj velebnoj dvorani, u srcu Vatikanskih
muzeja, u svečanoj prigodi kada Hrvatska dragocjenim povijesnim dokumentima i umjetničkim
djelima, biljezima blistave postojanosti nastalim u rasponu većem od 13 stoljeća,
predstavlja svoj duhovni, kulturni i umjetnički prinos kršćanskome zapadnom svijetu. Jedinstven
je taj povod, uzvišeni su mjesto i vrijeme u kojem se događa: snažno nas prožima spoznaja
o njihovu zajedničkom smislu u dugotrajnom povijesnom kretanju. Ovo je mjesto,
naime, dvorana pape Siksta V. kojemu zahvaljujemo utemeljenje Kaptola i Zavoda svetog
Jeronima 1589. godine u Rimu, gdje su se odgajali brojni hrvatski svećenici i intelektualci,
i gdje je desetljeće kasnije, 1599. godine bila osnovana Akademija hrvatskoga jezika
koja je povjerena znamenitom hrvatskom jezikoslovcu, isusovcu Bartolu Kašiću. Ovo
je vrijeme osvita Velikog Jubileja - Svete godine 2000., kada u zalasku stoljeća možemo
točnije utvrditi doseg ostvarenoga, kada možemo bolje prepoznati smisao zbivanja koja
su prethodila i, možda, jasnije predvidjeti smjer onih koja će se dogoditi. Za nas
Hvate, pak, ovo je i vrijeme dovršetka duge prošlosti pune napora, žrtava i odanosti
okrunjenih 13. siječnja 1992. godine kada je Vatikan bio među prvima koji su priznali
samostalnu hrvatsku državu, demokratsku Republiku Hrvatsku. Tom su povijesnome
činu prethodili mnogi drugi, a neki su od njih bili sudbonosni za duhovnu i političku
vlastitost hrvatskoga naroda. Kada 879. godine Papa Ivan VIII., kao vrhovni crkveni
i politički autoritet kršćanske Europe, hrvatskome knezu Branimiru priznaje zemaljsku
vlast nad cijelom Hrvatskom, on time daje poticaj europskim državama i vladarima da
Hrvatsku prepoznaju kao nezavisnu i suverenu državu. A kada 925. i 928. godine na,
za Hrvate prevažnima splitskim sinodama, Papa Ivan X. bude uspostavio jedinstvenu
crkvenu pokrajinu, i time sljubio Dalmaciju s Hrvatskom u jedinstveni hrvatski duhovni
i kulturni prostor, tada će biti postavljeni temelji za izrastanje hrvatskoga naroda
onakvog kakav je danas - nikad u sebe zatvoren, na razmeđu dviju europskih ekumena,
dviju kultura i civilizacija, ujedno most i razdjelnica, ali uvijek unutar Zapada
i nikada izvan njega. Zato nam je iznimno stalo do toga da ova izložba rasvjetljuje
duboke slojeve bića, vlastitosti i životnoga kretanja hrvatskoga naroda. Umjetnička
djela, knjige, povijesni dokumenti i spomenici koji su ovdje prikazani, nama ne mogu
biti dragocjeniji nego što jesu kao znamen duhovnog, nacionalnog i kulturnog identiteta
hrvatskoga naroda. Mnogi su od njih sada prvi put predstavljeni izvan domovine, primjerice,
prvi spomenik na ovoj izložbi, Višeslavova krstionica iz kraja VIII., ili početka
IX. stoljeća, koja svjedoči o ranom pokrštenju Hrvata što je započelo sredinom VII.
i bilo dovršeno u IX. stoljeću. Njima se potvrđuje uklopljenost hrvatskoga naroda,
kao snažno izraženoga slavenskog etničkog bića, u kontinuitet antičke kulture i latinske
tradicije zatečene u njegovoj čarobnoj domovini između Podunavlja i Jadrana. Oni su
svjedočanstvo o privrženosti Hrvata njihovu narodnome jeziku i glagoljskom pismu kojim
je pisan Hrvatski glagoljski Misal, objavljen 22. veljače 1483. godine, dakle, manje
od 30 godina nakon Gutenbergova izuma tiskarstva, a namijenjen uporabi u rimskome
obredu. To je ujedno prvi takav misal uopće koji nije tiskan latinicom i na latinskome
jeziku. Uporabu starohrvatskoga jezika i glagoljice u liturgiji papa Inocent IV.
dopustio je 1248. godine senjskom biskupu Filipu. Znameniti europski humanist Marko
Marulić, otac hrvatske književnosti, uzvisit će hrvatski jezik do najviše vrijednosti
hrvatskog nacionalnog i kulturnog individualiteta svoga doba. Blistava crkvena
umjetnost, plastika, poezija od zlata i srebra kao, primjerice, ona nenadmašna škrinja
svetoga Šimuna, zavjetni dar hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete Kotromanićeve, slike
i skulpture od predromanike do sredine našega stoljeća, simbolički obilježenoga raspetim
Kristom kipara Ivana Meštrovića, svjedočanstvo su nadahnuća, vjere i odanosti koja
se rađala i razvijala u povijesnim europskim bdijenjima, u krvi i u ognju, u neprekinutoj
borbi za opstojnost naroda i za pravo na vjerski i državni legitimitet. Potpora
Svete Stolice znanstvenom uzdizanju i djelovanju hrvatskih umjetnika i znanstvenika,
Jurja Julija Klovića, Bare Boškovića, Bartola Kašića, Ruđera Boškovića, Fausta Vrančića,
Stjepana Gradića bila je trajna i od povijesne vrijednosti za razvitak hrvatskog nacionalnog
bića. Mnoga su povijesna svjedočanstva o tome kako su rimski pape podupirali hrvatska
kulturno-povijesna nastojanja u krugu zapadne i mediteranske civilizacije "Orbis Romanus". S
radošću ističem da takvi prijateljski i političko-diplomatski odnosi sežu sve do naših
dana. Zagrebačkog je nadbiskupa Alojzija Stepinca Papa Pio XII. 1953. godine proglasio
kardinalom. Nikola Tavelić 1970. godine proglašen je za Pape Pavla VI. svetim, a 1983.
za Pape Ivana Pavla II. i Leopold Mandić. Ekscelencije, Dame i Gospodo, Ovakva
velebna izložba kojom se Hrvatska pokazuje svijetu ne samo da se održava u svom prirodnom
ambijentu - Vatikanu, već je i kruna odličnih odnosa i razumijevanja koje povezuje
Hrvatsku i Katoličku crkvu. Zbog toga smo neizmjerno zahvalni Svetom Ocu što nam je
još jednom pružio prigodu da, kao mali narod Europe, pokažemo svijetu svoju bogatu
kulturnu baštinu, i vjeru, koja je pratila sve hrvatske bitke za očuvanje svoje Crkve,
za vlastitu državu i nezavisnost. Te odlične odnose i trajne povijesne veze hrvatskoga
naroda sa Svetom Stolicom, na osobit je način potvrdio Sveti Otac Ivan Pavao II. time
što je u četiri godine dvaput posjetio Republiku Hrvatsku: prvi pohod 1994. godine
u povodu 900. obljetnice utemeljenja Zagrebačke nadbiskupije, a drugi 1998. godine
kada je Sveti Otac u hrvatskom nacionalnom svetištu Mariji Bistrici proglasio blaženim
i uzdigao na čast oltara zagrebačkoga nadbiskupa, mučenika Crkve i vjere i svoga naroda,
kardinala Alojzija Stepinca. Veličanstveni se susret Svetoga Oca dogodio s vjernicima
i u Splitu i Solinu, u povodu 1700. godišnjice grada i sjećanja na solinske starokršćanske
mučenike. Čuvat ćemo te pohode u trajnome sjećanju. Mnogi još ne znaju, ili zaboravljaju,
da je hrvatski narod jedan od najstarijih europskih naroda, da je od svih slavenskih
naroda prvi primio kršćanstvo, da je stoljećima stajao na kormilu katoličanstva i
svoje opstojnosti. Zaboravljaju da je, zajedno s drugim narodima, dao Europi dio svog
identiteta i pridonio obrani kršćanstva (Antemurale Christianitatis) i razvitku današnje
zapadne civilizacije. Zaboravljaju, ili svjesno iskrivljuju, onaj dio novije povijesne
zbilje koja svjedoči o duboko ukorijenjenim civilizacijskim dostignućima i demokratskim
stremljenjima hrvatskog naroda… Stoga ova izložba ima posebnu vrijednost. Simbolika
njenog održavanja, u vrijeme prijelaza u novo tisućljeće, pruža nama Hrvatima iznimnu
čast. Kada svijet obilježava taj događaj prigodnim manifestacijama i svetkovinama,
a političari promišljaju i stvaraju novi međunarodni poredak, Hrvatska i Hrvati svjedoče
o svojoj povijesti i navješćuju svoju budućnost. Kao što to pokazuje ova izložba,
povijest dokazuje vjernost Hrvata moralnim načelima katoličke vjere i zakonima Crkve,
a budućnost čvrsto jamči da će, u krvi stvorena hrvatska država, ne samo opstati već
se i razvijati u zajednici s onim zemljama s kojima tvori i dijeli zajedničke civilizacijske
vrednote. Uvjeren sam da će ovu izložbu posjetiti mnogi žitelji drevnog Rima, ali
i mnogi namjernici iz svijeta, koji u Vatikanu traže, uz vjeru, i svjedočanstva bogate
kulturne baštine svijeta. Želio bih da svi ponesu sa sobom sliku o burnoj, ali i ponosnoj
hrvatskoj povijesti, njenoj bogatoj kulturnoj baštini i visokoj umjetničkoj razini
hrvatskih stvaratelja. A nadasve, čvrstu poruku jedne države i naroda koji želi dalje
izgrađivati svoju porušenu zemlju nakon okrutnog i nametnutog rata i stvarati uvjete
za boljitak svih njenih građana. A tko je bolje mogao izreći takvo uvjerenje i
dati nam ohrabrenje, od samoga Svetoga Oca kada je, odlazeći iz Hrvatske, rekao: „Mnogo
je učinjeno i vide se plodovi. Nikoga ne smiju obeshrabrivati preostale teškoće. Neka
Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zauzimanju za opće dobro.“ Ekscelencije,
Dame i Gospodo, Svoje završne riječi i zahvalnost upućujem onima koji su prvi izrekli
zamisao o ovoj izložbi – Papinskom Hrvatskom zavodu svetog Jeronima i monsignoru Antonu
Benvinu, kao negdašnjem, i monsignoru dr. Juri Bogdanu, njegovu sadašnjem rektoru. Nadasve
zahvaljujem na velikodušnoj potpori i pokroviteljstvu Državnom tajništvu Svete Stolice
i Vatikanskoj apostolskoj knjižnici. Zahvaljujem Hrvatskoj biskupskoj konferenciji
na brižnosti koju su iskazali tijekom priprema i ostvarenja ove izložbe i raduje me
nazočnost visokoga izaslanstva, koje predvodi monsignor Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački,
predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i supokrovitelj ove izložbe. Zahvaljujem
Ministarstvu kulture Republike Hrvatske na čelu s ministrom mr. Božom Biškupićem,
nositelju organizacije izložbe, a napose brojnim stručnjacima i umjetnicima, zaslužnima
za njezinu vrsnoću i ljepotu. Sa željom da se hrvatski narod i njegov doprinos
povijesti, kulturi i umjetnosti zapadnoga svijeta bolje shvati i prosudi onako kako
zaslužuje, predstavljam vam izložbu "Hrvati - kršćanstvo, kultura, umjetnost"!