Uz misna čitanja 2. nedjelje Došašća razmišlja pater Alan Modrić

„Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!“ Ovaj poziv odzvanja kroz cijelu povijest ljudskog roda i upozorava čovjeka na stvarno stanje njegovog života: stanje grešnosti gdje ljudsko biće ima neprestanu potrebu za obraćenjem srca i pameti kako bi moglo doći u susret svom Stvoritelju. Odgovoriti potvrdno na taj poziv jest jedna od najvažnijih aktivnosti koje bi trebalo poduzeti u vremenu Došašća, kako bi Božić Gospodnji bio proslavljen s mirom i radošću. A što će se dogoditi kada Kraljevstvo nebesko konačno dođe, o tome nam govore misna čitanja koja slušamo na 2. nedjelju Došašća.
U Starom zavjetu kao jedan od najljepših opisa budućeg Kraljevstva nebeskog bez sumnje jest odlomak Knjige proroka Izaije u kojemu prorok, koristeći se pjesničkim izrazima, dočarava stanje buduće Božje slave. Imamo dvije grupe pjesničkih slika: u prvoj grupi imamo panj, posječen i osušen, kao znak grijeha i nevjernosti Davidove dinastije, iz kojega će, međutim, isklijati mladica. To je prirodno i biološki nemoguće, ali za Boga nije, i tako On čini da isklija mladica kao milosni dar, kao simbol Mesije koji ima doći. Taj Mesija će obnoviti svijet i uspostaviti kraljevstvo u kojem će vladati pravda i pravičnost, obrana siromaha i bijednih, i iz kojega će nestati bezbožnici i silnici. U drugoj grupi slika imamo opisanu rajsku idilu u kojoj će zajedno u miru, slozi i ljubavi živjeti životinje koje su inače suprotstavljene jedna drugoj, koje su u odnosu lovca i plijena: vuk i janje, ris i kozlić, tele i lavić, krava i medvjedica. Kao što će Bog njima dati slogu, tako će na poseban i još jači način povezati ljude – više neće biti „čovjek čovjeku vuk“, nego će svi biti jedno u Isusu Kristu, mladici iz panja Jišajeva.
Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima potvrđuje ono što je opisao prorok Izaija, ukazujući pri tome da, ono što je nekada pisano u Svetom Pismu, dano je i današnjim naraštajima da iz toga izvlače pouku i hrane nadu u dolazak i proslavu Gospodina Isusa Krista koji će učiniti da ljudi budu složni i prigrljuju jedni druge.
U ovom nizu proročanstava koja slušamo u misnim čitanjima 2. nedjelje Došašća kao središnja proročka figura ne samo ove nedjelje, nego i cijelog Došašća, poput glasa u pustinji viče, opominje, upozorava najveći prorok među rođenima od žene, Ivan Krstitelj. Na prvi pogled, primjenjujući današnje, moderne kriterije vanjštine i odijevanja, on izgleda jako neugledno i odbojno: nosi odjeću od devine dlake, hrani se skakavcima i divljim medom. Međutim, kroz njegova usta progovara sam Bog opominjući i upućujući središnji poziv 2. nedjelje Došašća: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ Obraćenje u hebrejeskom (šub) znači povratak Bogu, a u grčkom prijevodu riječ metanoia znači promjenu mišljenja, mentaliteta. Bit obraćenja je vratiti se Bogu, slušati i pokoravati se Njegovu glasu, opsluživati Njegov zakon. Da bi sve to bilo moguće, potrebna je duboka i korjenita promjena mišljenja i mentaliteta, odnosno srca i pameti koje će prihvaćati, ljubiti i vršiti Božje zapovijedi, a ne misliti, govoriti i postupati na način da obezvređuje Božji naum prikazujući ga kao nešto zlo, opako, diskriminatorno, protivno ljudskim pravima i slobodama. Bog preko Ivana Krstitelja jasno kaže: „Donosite dakle plod dostojan obraćenja“. Ivan umanjuje svoju ulogu, ne stavlja se u položaj samozvanih proroka, kojih i danas ima, i koji se koriste svojom ulogom da bi povećali ne Božju, nego svoju slavu. Ivan je ono što treba biti svaki kršćanin u ovim danima Došašća: u svojoj sredini, obitelji, na radnome mjestu svjedočiti Božju nazočnost i Njegov dolazak, ukazivati na Onoga koji krsti Duhom Svetim i ognjem, donositi plodove dostojne obraćenja.
Riječi koje Bog izgovara kroz usta Ivana Krstitelja ne vrijede samo prije 2000, 1000 ili 500 godina, nego one imaju svoju nepobitnu težinu i danas. Te riječi ne tiču se samo određene grupe ljudi, nego se odnose na sve: vjernike i nevjernike, kršćane i pripadnike drugih religija, svećenike i laike. Čovjek je potreban obraćenja uvijek, a na poseban način je pozvan na promjenu u vremenu Došašća, priprave za proslavu Božića. Jer čemu sve blještavilo, čemu sva pompoznost, materijalna raskoš, čemu svi gradovi, ulice, trgovi, trgovine koji sjaje od izvanjske ljepote adventskih i Božićnih ukrasa, ako ono što bi trebalo biti najveći ukras, a to je ljudska duša, ne obrati se i ne okrene pogled prema svome Gospodinu Isusu, koji je omogućio toj duši da slavi Došašće i Božić. Jesmo li mi više i koliko svjesni da svu ovu radost Došašća i Božića ne bi imali bez Božje ljubavi? A ako jesmo, a zbog čega onda jedno govorimo i prikazujemo se u lijepom svjetlu, a u našim dušama gajimo misli, osjećaje protivne Božjem zakonu, zbog čega činimo djela koja su suprotna od volje onoga koji nam iskazuje toliku milost? I baš zbog takvoga stanja našeg života i duše, osluškujmo Božji poziv i dopustimo da on mijenja nas i naše bližnje kako bi radosni i mirni dočekali Njegov dolazak.