Osvrt na referendum o ustavnoj definiciji braka - pripremio i govori Marito Mihovil Letica

Osvrt na referendum o ustavnoj definiciji braka, na njegov trnovit put, uspješan ishod i demokratski legitimitet. Pripremio i govori Marito Mihovil Letica.
Ishod ustavotvornog referenduma o definiciji braka kao životne zajednice žene i muškarca uglavnom je očekivan, s time da je unekoliko iznenadio razmjerno malen odaziv birača. No svima koji omalovažavaju uspjeh referenduma ističući mali odaziv, treba otpovrnuti: na referendum o pristupanju Europskoj zajednici izašlo je približno 44 posto registriranih birača, a na referendum o braku 38 posto; dakle, u oba je slučaja odaziv ispodpolovičan. Razlika u tim postotcima samo je kvantitativna i stupnjevita, a ne kvalitativna i bitna; tiče se tek dojma, a ne samog pojma referenduma kao najvjerodostojnijeg demokratskog odlučivanja. Valja kazati da su oba referenduma prošla s oko 66 posto, što je otprilike nadmoćna dvotrećinska većina. Ali s jednom bitnom razlikom: gotovo svi su nas mediji uvjeravali da nam je Europska unija imperativ i jedini spas – a referendum o braku orkestrirano su i agitpropovski ozloglašavali. U tom je svjetlu nevjerodostojan i bezočan svatko tko bi se pozivao na članstvo Hrvatske u Europskoj zajednici, a ujedno osporavao demokratski legitimitet referendumske odluke o ustavnoj definiciji braka.
Negativna je kampanja referendum o braku prikazivala diskriminatornim i opasnim, skupim i nepotrebnim, dezinformirala i zastrašivala javnost, čime je formirala kod određenog broja građana nesigurnu savjest, a ta »conscientia dubitans« otežala im je moralnu prosudbu – u strahu da ne pogriješe i nekoga obesprave, mnogi nisu glasali.
A sve je učinjeno da se ozloglasi referendum, spriječi njegovo održavanje, ospori mu se direktna ustavotvornost. Napokon je presudio Ustavni sud, objavivši da će referendumska odluka biti obvezujuća te da, kakva god bila, nikomu ne će uskratiti ljudska prava. Tada je vladajuća oligarhija čak pokušala diskreditirati ustavne sudce primjedbama da se od njih, tih i takvih, drukčija rješenja i nisu mogla očekivati.
K tomu su vlastodršci i sluganski njihovi mediji pokušavali nesmiljenom žestinom difamirati pokretače građanske inicijative »U ime obitelji«, njezine podupiratelje i pristaše. Moglo se čuti štošta: »prljavi pokret«, »fašisti«, »nacisti«, čak su Željku Markić usporedili s nacističkim zločincem Adolfom Eichmannom a drugom prilikom kazali da bi ona djecu samohranih roditelja odvodila u logor Jasenovac. Zaista bezočni iskazi mržnje. No najviše je začudio moralni pad gospodina Ognjena Krausa, predsjednika Židovske općine Zagreb, koji se kobno diskreditirao povukavši nedostojnu paralelu da u Njemačkoj su prije 70-80 godina prvo na red došli homoseksualci, pa Židovi, a da znamo kako se sve to završilo.
Zaista je zabrinjavajuće kad ugledan Židov ne puše u rog svete biblijske predaje, nego u rog vladajuće oligarhije, deklariranih bezbožaca i neznabožaca, ne bi li im se dodvorio. Zar kratkoročni politički pragmatizam može i smije biti nadređen svevremenim vjerskim i općekulturalnim vrijednostima sadržanima u Zakonu i Prorocima? Ognjenu Krausu i njegovim istomišljenicima najbolje je odgovorio Europski rabinski centar, istaknuvši u priopćenju da je definicija braka kao zajednice muškarca i žene posve kompatibilna sa židovskom religijom te da u tom kontekstu bezpridržajno podupiru građansku inicijativu »U ime obitelji«. U priopćenju se nadalje ističe: »Također smo veoma uznemireni vijestima da su dotičnu inicijativu za brak neki usporedili s nacističkim režimom i ideologijom fašizma. Držimo da su takve izjave neprilične i uvredljive za sjećanje na milijune nedužnih žrtava.« Rijetki su mediji za trajanja referenduma prenijeli tu vijest, iz koje se dadu zaključiti dvije stvari: prvo, da najveći židovski autoritet Europe ne vidi ničega naci-fašističkog i diskriminatornog u ustavnoj definiciji braka kao zajednice žene i muškarca; i drugo, da autentično židovstvo ne stanuje u Židovskoj općini Zagreb, nego u Židovskoj vjerskoj zajednici »Bet Israel«, koja mudro je i dolično stala u obranu biblijskog određenja braka.
Naravno da trebamo biti vrlo osjetljivi na svaku natruhu antisemitizma, na sâm spomen da bi Židovi – »starija braća« nas kršćana – mogli biti diskriminirani zbog svoje vjere i svojega podrijetla. Ne može biti istinskim kršćaninom onaj tko ne ljubi Židove i židovstvo.
No može li biti pravi kršćanin onaj koji diskriminira, obespravljuje i zabacuje svoje bližnje samo zato što su drukčije seksualne orijentacije? Odgovor je kratak i jasan: Ne može! I homoseksualci su djeca Božja, samim time naša braća i naše sestre. Ali nije pravedno da dobiju pravo na ono što im ne pripada, što je u suprotnosti s naravnim zakonom i judejsko-kršćanskom tradicijom, koju u smislu kulturalnog identiteta baštinimo, bilo svjesno bilo nesvjesno. Zaista, ovaj naš referendum nije donio diskriminaciju. Kao što reče papa Franjo, još dok bio je kardinal Bergoglio: »Ne! Brak jednog muškarca i jedne žene nije ista stvar kao i zajednica dvije osobe istoga spola. Pravilno razlikovati ne znači diskriminirati, nego upravo suprotno – znači poštivati. Razdvojiti dvije stvarnosti da bi ih se moglo vrednovati na pravi način, ne znači diskriminirati.« A nama je potrebna razboritost i Božje prosvjetljenje da uzmognemo nastojanja oko ljudskih i građanskih prava homoseksualnih osoba razlučiti od pošasti rodne ideologije.
Vrlo je indikativno da su vladajući političari uporno i agresivno ozloglašavali referendum, sugerirajući da su oni što ga podržavaju neupućeni, glupi, nazadni, prljavi, zli, fašistoidni. Govorili su i da narod ne smije o svemu odlučivati. Ali tko ima pravo određivati o čemu narod smije odlučivati? Po našem je Ustavu suveren upravo narod. Naime, u čl. 1 Ustava jasno piše: »U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.« Kada je narod doveo »Kukuriku koaliciju« na vlast, onda je nova vlast govorila o pametnom, dobrom i pohvalnom narodu; a kada taj isti narod hoće odlučivati na referendumu o onomu što vladajućima nije po volji, onda oni smatraju da je narod glup, zao i opasan. A ustavni sudci, svi odreda pozvani stručnjaci, rekli su, valja to ponoviti, da narod o referendumskom pitanju smije odlučivati, da ono nije ni diskriminatorno ni protuustavno. Usprkos tomu, naši vladajući političari i dalje su omalovažavali i zastrašivali vlastiti narod, smatrali ga glupim, zatucanim, diskriminatornim. No time su omalovažili ne samo ustavne sudce nego i ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Štoviše, toleriraju da u središtu Zagreba budu na prestižnim mjestima veliki plakati na kojima piše: »Koliko još fašizma? Vratile se 90-e!« Nevjerojatno! Time se zapravo poručuje da je naša domovina Hrvatska nastala 90-ih u fašizmu. Pa bi tim slijedom zaključivanja trebala biti fašistička. Zar pojam slobode podrazumijeva da svatko može činiti što ga je volja, pa i gaziti najveće političko dobro jednoga naroda: njegovu državu?!
Ovoj vlasti i njihovim medijima ništa nema vrijednost, a sve ima cijenu. Doduše, uznosito kliču o vrijednostima tobožnjeg antifašizma, no i tu pokazuju kobnu nevjerodostojnost. S time u vezi valja kazati da je svojedobno Hannah Arendt – jedna od najvećih filozofkinja 20. stoljeća, Židovka odgojena u socijaldemokratskoj obitelji, umna i slobodoumna žena koju progonio je i zatvarao Gestapo – nakon Drugog svjetskog rata izjavila: »Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.« Zaista, ne može se biti vjerodostojnim protivnikom jednog totalitarizma, a slaviti primjerice u Zagrebu, Kumrovcu i Srbu drugi totalitarizam, komunizam, čiji su pojavni oblici u svijetu prouzročili veću pogibelj nego fašizam i nacizam zajedno.
Prozivajući ga za fašizam i nacizam, hrvatska je vlast uvrijedila i pokušala obezvrijediti vlastiti narod. Ali on se nije dao pokolebati. Na referendumu je postigao uvjerljivu pobjedu. Ipak se ne treba prepuštati trijumfalizmu, jer podjele u hrvatskom društvu nikomu ne koriste. Nema smisla i dalje produbljivati svjetonazorske razlike. No trenutna hrvatska vlast umjesto da upravlja državom – za što evidentno nije sposobna! – bavi se preodgajanjem društva, ideološkim prevrednovanjem tradicionalnih vrijednosti. I tako proizvodi razdore.
I na kraju: svim inicijatorima referenduma »U ime obitelji« te svim podupirateljima i glasačima valja čestitati na značajnoj pobjedi. Osobito gospođi Željki Markić, koja je kao dama podnijela napade posve nepripadne uljuđenom diskursu i uzusima civilnoga društva. A onima kojima je referendumski ishod onemogućio takozvani »istospolni brak«, valja poručiti da nisu odbačeni, da ih ogromna većina glasača ZA uvažava kao osobe, nositelje ljudskog dostojanstva, i prihvaća njihovu različitost. Stoga im – u duhu kršćanskog i općeljudskog čovjekoljublja te političke solidarnosti – ne će ugroziti ljudska i građanska prava.