O usklađenosti referenduma s međunarodnim i hrvatskim zakonskim propisima - govori
Marito Mihovil Letica
O usklađenosti predstojećeg referenduma »U ime obitelji« s hrvatskom i međunarodnom
zakonskom regulativom te o razlozima zašto referendum ne uskraćuje ni jednoj skupini
građana ljudska prava – govori Marito Mihovil Letica. Usuprot tvrdnjama
osporavatelja i klevetnika, referendum inicijative »U ime obitelji« ne želi ništa
drugo doli ustavno definirati pojam »brak«; razlučiti ga time od svih brakolikih sadržaja
koji su s brakom nespojivi, a ideološkom se mimikrijom nastoje poput trojanskoga konja
uvući najprije u razgovorni jezik a potom i u zakonsku regulativu. Inicijativa »U
ime obitelji« je ZA nešto, za brak, a nije protiv nikoga. Veoma je važno istaknuti
da referendum ne će obespraviti osobe istospolnog seksualnog usmjerenja: ni jedno
im ljudsko pravo ne će biti uskraćeno. Jasno treba istaknuti da postojanje neke
i nečije želje nije samim time dovoljan i opravdan razlog da ona bude priznata kao
pravo. Pogotovo ako je ta želja suprotna ne samo ambijentu i tradiciji, transgeneracijski
prenošenom javnom mnijenju, nego i važećem zakonodavstvu odnosno pravnoj praksi. Naime,
u Obiteljskom zakonu Republike Hrvatske, u čl. 5 izričito stoji: »Brak je zakonom
uređena životna zajednica žene i muškarca.« A to je posve usklađeno s međunarodnim
pravom. Tako u čl. 16 Opće deklaracije o ljudskim pravima jednako jasno piše: »Punoljetni
muškarci i žene imaju pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji bez ikakvih ograničenja
glede rase, nacionalnosti i vjere.« Ta se odredba ne može drukčije tumačiti, jer se
izrijekom spominju »punoljetni muškarci i žene«, dok se u drugim člancima iste deklaracije
rabe zamjenice »svi«, »sva«, »svatko« i slično. Dakle, jasno je da brak nije pravo
koje pripada svakome, nego je pridržano isključivo ženama i muškarcima. Da takozvani
»istospolni brak« ne spada u ljudska prava, zaključio je u ožujku 2012. i Europski
sud za ljudska prava u Strasbourgu, potvrdivši tako presudu iz lipnja 2010. Jasno
je time rečeno da osobe u istospolnoj vezi, homoseksualci, nemaju pravo na brak ni
na posvajanje djece. U smislu svega navedenog zaista nije lako odgovoriti na pitanje:
Kako je moguće da su predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik Vlade, potpredsjednica
Vlade i ujedno ministrica socijalne politike i mladih, zatim pučka pravobraniteljica
i njena kolegica pravobraniteljica za ravnopravnost spolova te brojni političari –
»nomina sunt odiosa«, i bez imenâ znamo na koga se odnosi – izražavali pristranu sumnju
glede ustavnosti referendumskog pitanja ili ga čak posve otvoreno proglašavali protuustavnim
i diskriminatornim? Nakon što je Ustavni sud 14. studenog priopćio svoj pravorijek,
afirmativan za referendumsku inicijativu, rečena potpredsjednica Vlade izjavila je
podcjenjivački da ju takva odluka ne iznenađuje, jer da dobro zna tko su ustavni sudci.
Nedopustivo je, politički nekorektno pa i neučtivo da predstavnica izvršne vlasti
javno diskreditira ustavne sudce. Jednako su u svibnju ove godine reagirali i predsjednik
Vlade te ministar znanosti obrazovanja i športa kad su rješenje Ustavnog suda da je
Zdravstveni odgoj protuzakonito uveden, nazvali političkom odlukom. Na to su dobili
s te sudske instance odgovor da odluke Ustavnog suda moraju poštivati, izvršavati,
a ne komentirati. A »Kukuriku koalicija« sveudilj kliče o poštivanju zakonâ, vladavini
prava, trodiobi vlasti, nemiješanju u sudske odluke. Sama nam se nameću daljnja pitanja:
Je li moguće da navedeni političari ne znaju da je dotično referendumsko izjašnjavanje
sukladno hrvatskom Obiteljskom zakonu, Općoj deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih
naroda te odlukama Europskog suda u Strasbourgu? Kako si dotični političari mogu dopustiti
da pred televizijskim kamerama uznosito i kanda mjerodavno izgovaraju, među inim,
nevjerojatnu besmislicu da je referendumsko pitanje protivno Zakonu o ravnopravnosti
spolova? U hrvatskim zakonima postoje dva spola, ženski i muški, pa zaista ni jedno
suvislo zaključivanje ne bi moglo u referendumskom pitanju – koje izrijekom uključuje,
zahtijeva i potvrđuje oba spola – prepoznati diskriminaciju ikojeg od njih! Pogreška
neosnovanoga razloga tipa »error fundamentalis«. Je li moguće da logičko rasuđivanje
uglednih i visoko pozicioniranih političara i pravnika biva manjkavijim nego u prosječnoga
gimnazijalca? Teško je u sve to povjerovati. Zacijelo nije posrijedi neupućenost
nego lukavost, smišljeno prikrivanje istine. Zašto se ti samozvani legalisti i egalitaristi,
a zapravo puki oportunisti, nisu obrušili na odredbu iz Obiteljskog zakona? Kako nešto
može istodobno ne biti i biti diskriminatorno: u Obiteljskom zakonu ne biti, a u Ustavu
biti!? Ono što partitokratne političke elite raduje i uznosi, a filozofe i drugu bistru
čeljad pogađa i užasava, jest činjenica da je većinu ljudi moguće uvjeriti, indoktrinirati
u što god se naumi; a metoda je izbjegavanje racionalnih argumenata, zabacivanje metafizike
i logike, anesteziranje zdravoga razuma. Misle li ti političari da pravo i njegovo
tumačenje postoje samo zato da oni sa svojim ideološkim programom mogu uvijek biti
u pravu? Smatraju li ti vrli pravnici i samozvani pravdoborci da obmana vlastitog
naroda nije mana, nego vrlina!? Vještina dekonstrukcije starog prava u ime tobožnje
»nove pravednosti«. Umjesto jurisprudencije na djelu je manipulacija; umjesto Logosa
i logike nudi se ideologija, umjesto istine zabluda. Hrvatska, draga nam domaja, u
svakom slučaju zavrjeđuje nešto bolje, istinitije, ljepše. U tom se smislu posve
slažem s docentom Ninom Raspudićem i nedavnim njegovim novinskim komentarom gdje primjećuje
kako »Kukuriku koalicija« nema legitimitet da većinom koju je dobila na izborima opravdava
guranje nečega što se pred te izbore nije spominjalo. Na kraju Raspudić razborito
zaključuje: »Vladajući su se, po pitanju referenduma, žestoko svrstali protiv, čime
su svoj izborni legitimitet stavili na kušnju. Ako referendumsko pitanje prođe, što
bi bio težak debakl vladajuće oligarhije, legitimno je upitati se treba li odmah raspisati
prijevremene izbore.« Valja mi napokon ironijski dovesti do apsurda tumačenja vladajućih
političara, njihove pseudo-argumente koji se pozivaju na Zakon o ravnopravnosti spolova,
na suzbijanje diskriminacije i slično. Jer tvrdnja da ustavna definicija braka kao
zajednice žene i muškarca oduzima nečija prava, najobičnija je floskula, nešto temeljito
ispražnjeno od bilo kakvog smisla i relevantnog sadržaja. Navodim stoga dvije usporedbe.
Zamislimo, dragi slušatelji, da stanovite košarkašice ushtjednu pojačati svoj tim
dvama izvrsnim košarkašima, visokima oko dva metra i teškima stotinjak kila. Takvo
bi pojačanje djevojkama jamačno omogućilo nadmoć, sigurne pobjede. No neki diskriminatori
iz povjerenstva za šport zabrane muškarcima igrati u ženskoj košarkaškoj ligi. Usporedba
druga: na jednom plesnom natjecanju pojavi se muški par za tango te ženski par za
valcer. I oba ta plesna para budu odmah diskvalificirana. Međutim, na tomu se ne
završi, budući da igračice lišene kavalirske pomoći pod koševima te istospolni plesni
parovi kojima je zabranjeno natjecanje; ogorčeno pokrenu sudske tužbe pozivajući se
na Zakon o ravnopravnosti spolova. Jer, tumače oni, ako su žene i muškarci ravnopravni,
a jesu, to znači da su u svim slučajevima i bez ograničenja međusobno zamjenjivi. Naravno
da je takvo shvaćanje ravnopravnosti vulgarno, nerazborito i opasno. A moje navedene
usporedbe samo blago ironiziraju argumente kojima se vladajući političari i podređeni
im mediji služe kako bi diskreditirali i eliminirali referendumsku inicijativu o braku.
Naime, jasno je da bi pojmovi »ženska košarka«, »tango« i »valcer« izgubili smisao
i rasplinuli se u značenjskoj neodređenosti ako bi u njihov sadržaj bilo pripušteno
ono što im ne pripada, ono što protivi se njihovu društvenom i zdravorazumskom određenju.
To još većma vrijedi za pojam »brak«. Nakon odluke Ustavnoga suda da referendumsko
pitanje nije protuustavno i da nikome ne oduzima prava, osporavatelji referenduma
će se po svoj prilici povući na pričuvne položaje, ali će i dalje napadati i klevetati.
Referendumsko pitanje svesrdno će prikazivati kao diskriminatorno, natražnjačko, nehumano,
nepravedno. Sljedeće srijede, u zaključnom prilogu iz ovog tematskog niza, bit
će riječi o tomu zašto vladajući političari i sluganski njihovi mediji ne mogu pokolebati
i zatomiti autentični glas naroda, koji nikoga ne diskriminira, nego će taj »vox populi«
svojim ispravnim izborom između »za« i »protiv« izboriti na referendumu – uz Božju
pomoć – zaista premoćnu i vjerodostojnu pobjedu istinskih vrijednosti nad relativističkim
vrednovanjima, slobode nad diktatom, razuma nad zatupljivanjem, antropologije nad
ideologijom.