O ustavotvornosti referenduma - pripremio Marito Mihovil Letica
O ideološki ponesenim političko-pravnim smicalicama s ciljem onemogućivanja ustavotvornog
učinka referenduma inicijative »U ime obitelji«, zatim o borbi za stjecanje nepripadnog
prava na brak kao načina da se ova tradicionalna institucija relativizira, prevrednuje,
obeskrijepi i naposljetku dokine – govori Marito Mihovil Letica. Ustavni sud Republike
Hrvatske dana 28. listopada uputio je vladajućoj saborskoj većini upozorenje kojim
se jasno ističe da će referendumsko izjašnjavanje glede pokretanja ustavnih promjena
na zahtjev inicijative »U ime obitelji« – imati trenutačni pravni učinak u slučaju
da se narod većinski izjasni za ustavnu izmjenu predloženu referendumskim pitanjem.
Takvo upozorenje Ustavnoga suda s popratnim ustavnopravnim tumačenjem bîti i smisla
referendumskog izjašnjavanja, u suprotnosti je spram višekrat izražene namjere Sabora
da zastupnici nakon referenduma odlučuju o izmjeni Ustava. Navedena vijest, koja još
većma potvrđuje nevjerodostojnost vladajuće »Kukuriku koalicije«, postade odmah jednom
od najvažnijih unutarnjopolitičkih tema. Upozorenje Ustavnoga suda zacijelo je
najteže primio Peđa Grbin, SDP-ov predsjednik Odbora za Ustav, poslovnik i politički
sustav. On se još do prije nekoliko dana nepokolebljivo upinjao uvjeriti javnost da
se konačna odluka o promjeni Ustava donosi dvotrećinskom saborskom većinom. A nakon
samosvjesnog upozorenja Ustavnoga suda da je riječ o neispravnom tumačenju Ustava,
Grbin je dvosmisleno, gotovo pitijski izjavio: »Ne ćemo protiv ustavnog suda, ali
dopis nije obvezujući.« Uz ustavne sudce, nisu se složili s Peđom Grbinom i njegovim
istomišljenicima ni priznati ustavnopravni stručnjaci. Valja podsjetiti da su oni
još u lipnju iznijeli o tomu jasno mišljenje. Premda mnogi od njih smatraju prijepornom
ustavnost sadržaja predloženog referendumskog pitanja – odlučno su otvorenim pismom
pozvali državnu vlast da neka ne opstruira referendum o braku, jer bi ignoriranje
referenduma nakon što su ispunjene sve formalnopravne pretpostavke za njegovo raspisivanje,
značilo negiranje same bîti takve Ustavom predviđene narodne inicijative, što bi moglo
imati nesagledive posljedice po ustavno-političku stabilnost. Prof. dr. Sanja Barić,
ustavna stručnjakinja sa Sveučilišta u Rijeci i supotpisnica rečenog pisma, drži da
brak nema ustavni sadržaj, nego isključivo zakonski; ali unatoč tomu kritizira vladajuću
koaliciju zbog nepoštivanja ustavnih odredbi koje se odnose na raspisivanje referenduma
te zbog nepriznavanja neposredne ustavotvorne snage njegovih mogućih učinaka. U emisiji
»Intervju tjedna« Hrvatskoga radija, emitiranoj 26. listopada 2013., profesorica je
Barić u razgovoru s novinarkom Jasminom Popović izjavila: »U ovom konkretnom slučaju,
ove konkretne inicijative, radi se o takozvanom ustavotvornom referendumu, dakle referendumu
koji ide u pravcu izmjene Ustava. Ustav se može mijenjati na dva načina: ili u Saboru
ili putem referenduma. Ovo je krenulo putem referenduma i ovo se može završiti isključivo
putem referenduma. Ako referendum bude održan, što vjerujem da hoće, i nakon utvrđenih
rezultata referenduma, u slučaju da on prođe – Ustav se mora izmijeniti. Sabor ne
može više o tome materijalno i sadržajno odlučivati. Saborski zastupnici temeljem
našeg Ustava ne mogu nakon toga odbiti rezultate referenduma. On je obvezujući bez
obzira na njegov rezultat. To je jedna od rijetkih izričitih i jasnih odredbi našeg
ustava.« Pa kako onda mogu te jasne i nedvosmislene odredbe biti nejasne ustavnim
i pravnim stručnjacima iz »Kukuriku koalicije«? I kakvo nepoštivanje zdravorazumskog
rasuđivanja treba da bi se tumačilo kako je inicijativa »U ime obitelji« neupućeno
prionula zahtjevnom prikupljanju potpisa za referendum o izmjeni Ustava, izmjeni koju
regulira sâm Ustav – da bi sve to naknadnom voljom parlamentarne većine i tobože sukladno
Ustavu bilo jednostavno obezvrijeđeno? Vjerujem da vam je, dragi slušatelji, bistro
kako glede ovoga pitanja ustavnopravni stručnjaci »Kukuriku koalicije« nisu naprosto
nevješti i neupućeni. Posrijedi je nešto znatno gore: oni svjesno i beskrupulozno
diskriminiraju ustavne i zakonske odredbe. Jer kako drukčije – nego diskriminatornim
zahvatima u tkivo Ustava i zakonâ – nazvati rezove erističko-marksističke dijalektike
gdjeno se jednostrano, selektivno i tendenciozno tumače ustavne i zakonske odredbe!
Pri čemu se nastoji izvrgnuti i opovrgnuti njihov duh i smisao. Situacija s referendumom
slična je onoj s protuustavnim i protuzakonitim uvođenjem ćirilice u Vukovaru. Primjera
ima još, a svima im je zajedničko izazivanje krize te nepoštivanje većinskog naroda
i pripadnih mu nacionalnih, vjerskih i svjetonazorskih vrijednosti, a sve pod parolom
brige za prava manjinskih skupina hrvatskoga društva. Skupinâ koje treba zaštititi
od većinskih i tobože netolerantnih hrvatskih nacionalista i konzervativnih katolika. A
pritom se zaboravlja da inicijativu »U ime obitelji« nisu potpisom podržali samo katolici
i samo Hrvati: bijaše među potpisnicima i pripadnika drugih naroda i religija, također
i ateistâ. Svima je njima zajedničko da pojmu »brak« žele priskrbiti ustavnu zaštitu.
A mnogi protivnici dotične inicijative sveudilj ponavljaju da tradicionalni heteroseksualni
brak ne će biti ugrožen time što bi se homoseksualnim parovima zakonom omogućilo sklapanje
braka. Često znaju kazati otprilike ovo: ʹMi heteroseksualnim parovima ne osporavamo
pravo na brak, pa nije pravedno da ga oni osporavaju nama. Tražimo ravnopravnost,
a ne diskriminaciju!ʹ Nažalost, ne treba mnogo da se ljudi, a osobito mladež, dadu
izmanipulirati pa se nekritički povedu za tim i sličnim rasuđivanjima. No ne možemo
se ukloniti pitanju zašto homoseksualni parovi traže pravo da svoju zakonski reguliranu
zajednicu označe upravo imenom »brak« kada bliske im lijevo-liberalne političke grupacije
tumače da je riječ o prevladanoj društvenoj pojavi, koja treba izumrijeti i ustupiti
mjesto neobvezujućim i slobodnim ljubavnim vezama. Još je Friedrich Engels držao instituciju
braka neprirodnom i zalagao se za njezino prevladavanje i dokidanje. Nažalost, svjedoci
smo da se ljudi u sve kasnijoj životnoj dobi odlučuju stupiti u brak a od sklopljenih
brakova sve više ih biva okončano razvodom. Postmoderno vrijeme – čije su značajke
nekritički pluralizam mišljenja, diktatura relativizma, destrukcija i dekonstrukcija
– ozbiljno uzdrmaše one vrijednosne sadržaje koje povezujemo s pojmovima braka i obitelji.
Pa zašto onda lijevo-liberalne političke i svjetonazorske opcije gorljivo nastoje
osigurati homoseksualcima pravo na uključivost u nešto što je ozbiljno uzdrmano, što
je sve ranjivije i nesigurnije? Na to je pitanje dala iskren i reprezentativan
odgovor Masha Gessen, istaknuta LGBT-aktivistica, kada je na književnom festivalu
u Sydneyu svibnja 2012. izjavila: »Borba za gay brakove često uključuje prešućivanje
istine o tome što kanimo učiniti s institucijom braka kad ostvarimo cilj. Mi lažemo
da se institucija braka ne će promijeniti. Promijenit će se i mora se promijeniti.
Ja smatram da uopće ne bi trebala postojati!« Logika je tu vrlo jasna: ako sve može
biti brak – onda brak može biti ništa. Tako je hinjena borba za pravo na brak zapravo
borba kontra braka, borba da ga se uništi. A mnogi to ne uviđaju. U prvom redu naši
vladajući političari koji podržavaju takvu zlomislenu dekonstrukciju i destrukciju
braka i obitelji – temeljâ zdravoga društva. Za one koji ne razaznaju podvalu i ne
doživljavaju te namjere kao ozbiljnu opasnost, može se s pravom ustvrditi sljedeće:
ili nisu odveć pronicavi, ili nisu dobronamjerni, ili su pak, kao nekovrsna hibridna
treća mogućnost, u isti mah i prvo i drugo. A valja istaknuti da je brak vrijednost
sama po sebi. Možemo na tragu fenomenoški utemeljene etike njemačkog filozofa Maxa
Schelera ustanoviti da je brak apriorna, nepromjenjiva vrijednost, neovisna o bilo
kojem iskustvu; a samo su čovjekova vrednovanja braka podložna historijski i ambijentalno
uvjetovanim promjenama. Kao što trenutna okolnost masovnih ljudskih pogibelji u Siriji,
Iraku i drugdje na Bliskom istoku nipošto ne može opovrgnuti činjenicu da je čovječji
život neprocjenjiva vrijednost, tako ni okolnost sve češćih razvrgavanja bračnih zajednica
na još bliskijem nam zapadu ne može obezvrijediti heteroseksualni brak, koji je vrijednost
po sebi i uvjet mogućnosti opstanka i rasta čovjeka kao bića što po svojemu duhu istodobno
pripada svijetu biologije i svijetu kulture. To ne znači da treba izbjegavati,
odbacivati ili, ne daj Bože, zlostavljati na bilo koji način osobe istospolnog usmjerenja.
Nipošto! Treba ih razumjeti i prihvatiti njihovu različitost. Oni su naši bližnji,
ljudska i duhovno uzdignuta bića s brojnim vrijednostima što vlastitosti su općenitoga
ljudskog roda. Pritom valja terminološki i sadržajno razlikovati homoseksualnost,
kao spolnu sklonost prema osobama istoga spola, od homoseksualizma, kao agresivne
ideologije što radikalnim prevrednovanjem vrijednosti i moralnim permisivizmom nastoji
nametnuti istovjetnost među pojavama koje su različite u supstancijalnom, antropološkom,
vitalističkom i vrijednosnom smislu. O tzv. rodnoj ideologiji i nasilnom nametanju
spolnog odgoja u školama bit će riječi u istomu terminu sljedećega tjedna.