Uz misna čitanja 29. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk

Danas, na misijsku nedjelju, obuzimaju nas suprotni osjećaji: S jedne strane, radosni smo i zahvalni Bogu; s druge opet strane, zabrinuti i tjeskobni. Radosni smo jer je Kristova Radosna vijest zaista dosegla sve krajeve svijeta. Posvuda se sastaju ona dvojica ili trojica u Kristovo ime, u svakom dijelu svijeta postoje zajednice kršćanskih vjernika, u svima narodima prisutna je njegova Crkva. Negdje se rađa, negdje raste i dozrijeva, negdje je već odrasla i zrela.
U isto vrijeme zabrinuti smo i tjeskobni jer su još mnogi prostori na zemlji u koje Radosna vijest još nije stigla. A još je više njih u kojima nije prihvaćena, gdje je odbačena, pogažena. Dvije trećine čovječanstva ne poznaje Krista, a kršćanska trećina, osobito Europa i zapadni svijet, živi kao da ga ne poznaje, kao da ga ne priznaje. Upravo tamo gdje je već dugo poznato i priznato, Evanđelje nije uspjelo ostvariti pobjedu nad moćima tame. Kristova riječ i Kristov križ danas, čini se, najmanje uspjeha imaju upravo tamo gdje se činilo da su već davno pobijedili. Kršćanski krajevi poznati su danas kao krajevi u kojima više nema vjere i u kojima vlada moralni kaos.
Zbog svega toga istinski kršćanin osjeća potrebu da nešto poduzme, kako bi Duh Kristov konačno zavladao ovim svijetom. Treba nešto učiniti kako bi svaki čovjek dospio do izvora vjere i nade, da se svi ljudi i narodi saberu u zajednicu jedinstva i ljubavi. Ovaj svijet trebalo bi konačno obući u Krista... No, snage su nam malene, brda nevjere i zla prevelika. Pitamo se: možemo li mi tu uopće išta učiniti?
Prvo čitanje i Evanđelje daju nam odgovor: Uzdignute ruke pobjeđuju u svakom boju, veli Knjiga izlaska. Ustrajna i strpljiva molitva jača je od svake tvrdoće srca i svakoga zla, veli Evanđelje. Treba uzdići ruke! Treba moliti kao udovica iz Evanđelja: uporno, tvrdoglavo, ustrajno! Dok molimo, Bog redovito ne odgovara odmah. Prvi doživljaj u većini molitava jest da Bog šuti. No, svaka molitva jest ispit naše vjere i pouzdanja. Bog je uvijek drukčiji nego si ga predočavamo. On je Bog budućnosti: On najbolje zna što je nama potrebno i što je potrebno svijetu. I Bog nikada ne žuri. Molitva jest vjera: Gospodine, Ti sve znaš, Ti znaš što je najbolje za mene i za ovaj svijet! Uzdam se u Tebe! ... Vjera, ako je prava, usprkos Božjoj šutnji i dugom čekanju, nosi čvrsto uvjerenje u pobjedu. Molitva koju nosi vjera uvijek je poput udovice iz Evanđelja: uporna, tvrdoglava, ustrajna.
Velika zaštitnica misija jest sveta Mala Terezija – djevojka koja je sa šesnaest godina ušla u samostan i iz njega nije izlazila do svoje smrti (u 24. godini). Svaki i svaka od nas može postati Mala Terezija, upravo prema smjernicama što ih pruža Božja riječ. Prvo, treba vjerovati da je udovica, koja tvrdoglavom ustrajnošću moli, jača od bezobzirnih sudaca koji su uzurpirali vlast nad ovim svijetom; drugo, ako već ne možemo preuzeti ulogu Mojsija, odnosno onih koji se bore u misijama, možemo bar pomoći da (Mojsiju) ruke uvijek budu uzdignute (u molitvi).