Uz misna čitanja 28. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk

Za medicinu bolest je poremećaj prirodnih procesa u organizmu. Za bolesnika bolest je velika osobna nesreća, za okolinu bolest je teški i neugodni teret. Bolest znači silazak u prostore patnje, tjeskobe, beznađa; u nekim slučajevima silazak u predvorje samoga pakla... U stara vremena ljudi su vjerovali da svaka bolest dolazi od Zloga, od Božjeg i čovjekova neprijatelja. Epilepsija, uzetost, sljepoća, gluhoća, groznica, guba, prema sudu starih, bili su znakovi da se u nečijem tijelu nastanio uzročnik sviju zala i tamo djeluje. Takvo mišljenje na neki način zastupa i Evanđelje.
Mnogi evanđeoski izvještaji opisuju kako Isus ozdravlja bolesnike. Kod tih ozdravljenja nikada se nije radilo o medicinskom zahvatu. Isus nije išao za tim da nekako 'pokrpa' bolesno tkivo i osposobi ga da izdrži još neko vrijeme. Ozdravljenja koja je činio Isus predstavljaju radikalni prodor Božje ljubavi u svijet zla, prodor Božje stvaralačke Riječi koja tamo, gdje su započeli vladati ništavilo i smrt, na čudesan način objavljuje postojanje i život. Tamo gdje su se događala Isusova čudesa, očitovala se zapravo Božja slava. A oni na kojima su se događala, uvijek su bivali pozivani da Božju slavu svjedoče, osobito svojim daljnjim životom.
Izvještaj o ozdravljenju desetorice gubavaca jasno nam to objavljuje. Desetorica su ozdravila, veli Evanđelje, a samo se jedan vratio da dade slavu Bogu, a i taj je bio Samarijanac – tuđinac, čovjek koji nije pripadao Izraelovoj zajednici vjernika, otpadnik, poluvjernik, polupoganin.
Izvještaj o ozdravljenju desetorice gubavaca na dramatičan način opisuje stanje u našem kršćanskom svijetu. Već desetljećima ponašamo se kao devetorica vjernika koji Gospodinu okreću leđa, nakon što su primili dar ozdravljenja. "Dati slavu Bogu!" - jesu riječi koje danas u kršćanskom ambijentu zvuče strano. Više ih ne razumijemo. U konkretnom životu mi s Bogom više ne računamo. Što imamo više s njim? On je daleko od nas i kad nam je dobro i kad nam je zlo... A još prije pola stoljeća ljudi europskih prostora u svemu su gledali prst Božji. Vjerovali su da Bog daje i Sunce da grije i kišu da pada, da o njegovoj volji ovisi i zdravlje i bolest, i život i smrt. Mi iza svega toga danas ne vidimo drugo nego neumoljivu zakonitost prirode. Više ne kličemo: "Nebesa poju božanstvenu slavu!" - kao poznata pjesma L. v. Beethovena. Zajedno s nevjernicima pjevamo prirodi, slavimo ljudski genij.
Samarijanac se vratio natrag i dao slavu Bogu. I svaki od nas trebao bi krenuti natrag. Ne smijemo ostati kod uspjeha prirodnih znanosti, kod svojih poslova i muka, kod lijepoga i ružnoga što proživljavamo, kod zdravlja koje uživamo ili bolesti od koje trpimo. Moramo poći natrag – prema Početku i Izvoru, prema Srcu svega. Sve što vidimo, čujemo, osjećamo, imamo – sve je samo koprena koja prekriva lice Onoga koji jest. Uspijemo li razgrnuti ovu koprenu, doživjet ćemo Susret s Bogom koji prati svaki naš korak, koji obećava zdravlje, život, vječnost. Pođimo natrag! Podajmo slavu Bogu!