Molitva i kateheza na Trgu Sv. Petra pred fatimskim kipom Majke Božje
Ovdje smo na susretu u Godini vjere, posvećenoj Mariji, Majci Kristovoj i Majci Crkve
– našoj Majci. Njezin kip koji je stigao iz Fatime pomaže nam osjetiti Njezinu nazočnost,
među nama. Marija nas uvijek vodi k Isusu. Ona je Žena vjere, istinska Vjernica –
prve su riječi Svetog Oca izgovorene u katehezi, danas popodne na Trgu Sv. Petra,
pred mnoštvom vjernika okupljenih povodom Marijanskoga dana koji se večeras i sutra,
obilježava u Rimu. Kakva je bila zapravo Marijina vjera? – upitao je Papa i nastavio
– Na prvome mjestu Marija razrješuje čvor grijeha (usp. LG, 56). Čvor koji je – prema
Sv. Ireneju – Eva svezala svojim neposluhom, Djevica je Marija razriješila svojom
vjerom (Adv. Haer. III, 22, 4). “Čvor” neposlušnosti i nevjere! Kada dijete nije poslušno
svojim roditeljima, na neki način, stvara jedan “čvor”. To se zbiva kada je dijete
svjesno svojega djelovanja, posebice, ako je po srijedi kakva laž; i u tom se trenutku
ne pouzdaje u svoje roditelje. Koliko li se puta tako nešto dogodi! Odnos prema roditeljima
treba se osloboditi takvoga nečega traženjem oproštenja kako bi se ponovno uspostavilo
povjerenje i sklad. Nešto se slično događa u našem odnosu prema Bogu. Kada ga ne slušamo
i ne vršimo njegovu volju, djelujemo po svome i svojim konkretnim djelovanjem pokazujemo
zapravo nedostatak pouzdanja u njega i to je grijeh – kazao je Papa – što onda u našoj
nutrini postaje kao „čvor“. Ovi i ovakvi nam čvorovi oduzimaju mir i vedrinu. Više
takvih čvorova mogu oblikovati zaplet koji je sve bolniji i teži za razvezati. Ipak,
ništa nije nemoguće Božjemu milosrđu! Čak i najzamršeniji čvorovi se razrješuju njegovom
milošću. Marija je sa svojim DA otvorila Bogu vrata da bi razriješio onaj prastari
čvor neposlušnosti. Majka nas strpljivo i nježno nosi Bogu da nam On razveže čvorove
duše, svojim očinskim milosrđem. Koji bi to mogli biti čvorovi mojega života? Tražim
li od Marije da mi pomogne imati povjerenja u Božje milosrđe, kako bih se promijenio?
– upitao je Sveti Otac. Drugi čimbenik: Marijina vjera, Isusu daje ljudsko tijelo.
Sabor kaže: „Zbog svoje vjere i poslušnosti, Ona porodi na zemlji istoga Sina Očeva,
bez poznavanja muškarca, ali pod osjenjenjem Duha Svetoga“ (LG, 63). Na ovome su Crkveni
Oci mnogo insistirali: Marija je Isusa prvo začela u vjeri, a potom u tijelu, kad
je ono rekla svoj DA, na Božji navještaj po Anđelu. Što to znači? – upitao je Papa
te odmah i odgovorio – Pa to da se Bog nije htio utjeloviti mimo naše slobode; htio
je proći preko slobodnoga marijina pristanka i njezinoga DA. Ali, ono što se na
jedinstven način dogodilo Djevici Mariji, na duhovnoj se razini događa i nama kada
Božju Riječ prihvaćamo dobroga i iskrenoga srca, i kada ju primjenjujemo. Tada se
događa kao da se Bog utjelovljuje u nama; On dolazi boraviti u nama, jer uzima boravište
u onima koji ga ljube i poštuju Njegovu Riječ. Upitajmo se stoga: – potaknuo je
Papa – jesmo li svjesni toga? Ili mislimo da je Isusovo utjelovljenje samo događaj
iz prošlosti, koji nas osobno ne zahvaća? Vjerovati u Isusa znači ponuditi mu svoje
tijelo, Marijinom poniznošću i hrabrošću, kako bi On mogao i dalje boraviti među ljudima;
vjerovati znači dati mu svoje ruke kako bi milovao malene i siromašne; svoje noge
kako bi išao u susret braći; svoje ruke kako bi podupro slabe i radio u Gospodinovu
vinogradu; svoju pamet kako bi mislio i stvarao nacrte u svjetlu Evanđelja; i ponajviše
svoje srce kako bi ljubio i donosio odluke po Božjoj volji. Sve se to događa zahvaljujući
djelovanju Duha Svetoga. I tako smo Božje oruđe kako bi Isus djelovao u svijetu po
nama. Posljednji je čimbenik Marijina vjera kao hod: Sabor ističe da je Marija
„hodila na hodočašću vjere“ (LG, 58). Zbog toga nam ona prethodi na ovom hodočašću,
prati nas i podupire. U kojem je smislu Marijina vjera bila hod? – upitao je Sveti
Otac. U tom smislu da je cijeli njezin život bio nasljedovanje njezina Sina: On je
put! Napredovati u vjeri, ići naprijed na tom duhovnom hodočašću koje je vjera, nije
ništa drugo doli nasljedovanje Isusa; slušati ga i prepustiti da nas vode Njegove
riječi; gledati kako se On ponaša i stavljati naše noge na njegove tragove, imati
njegove osjećaje i držanje: poniznost, milosrđe, blizinu, ali također i odlučno odbacivanje
prijetvornosti, dvoličnosti, idolopoklonstva. Isusov je put, put ljubavi vjere
sve do kraja, sve do žrtvovanja života, to je put križa. Zbog toga put vjere prolazi
preko križa, a Marija je to shvatila odmah, kada je Herod htio ubiti tek rođenoga
Isusa. Ali, poslije je taj križ postao dublji, kada je Isus odbijen: tada se Marijina
vjera suočila s nerazumijevanjem i prezirom; kada je došao Isusov „čas“, čas muke:
tada je Marijina vjera bila mali plamen u noći. U noći Velike subote Marija je bdjela.
Njezin je plamičak, malen ali jasan, bio upaljen sve do svitanja Uskrsnuća; i kada
joj je stigao glas da je grob prazan, njezinim se srcem razlila radost vjere, kršćanske
vjere u smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Jer, vjera nas uvijek vodi do radosti, a Marija
je Majka radosti. Neka nas nauči ići tim putem radosti, i tu radost živjeti! To je
vrhunac – ta radost, taj susret Isusa i Marije. Ali, zamislimo kakav je… - potaknuo
je Papa. Taj je susret vrhunac puta vjere Marije i cijele Crkve. Kakva je naša vjera?
Održavamo li ju upaljenom, poput Marije, i u teškim, mračnim trenutcima? Jesam li
osjetio radost vjere? – upitao je na kraju papa Franjo te kazao – Večeras ti, Majko,
zahvaljujemo za tvoju vjeru žene, i to ponizne, i ponovno ti se povjeravamo, Majko
naše vjere.