Uz misna čitanja 27. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk

Imovina, zasluge, ugled predstavljaju danas najveće, nedodirljive vrednote. Mi smo vrlo osjetljivi kada se u neku od njih dirne. Veliko je zlo, smatramo, kada se nekome oštećuje ili nepravedno oduzima imovina, još je veće kada mu se umanjuju ili skroz niječu zasluge, a možda najveće kada mu se gazi ili uništava ugled. Imovina, zasluge, ugled postali su dio našeg identiteta, toliko su s nama srasli da, čim je nešto od toga ugroženo, mi postajemo bolno pogođeni ili žestoko revoltirani te upadamo u stanje beznadne depresije ili zapodijevamo ogorčenu borbu za svoja prava i svoje dostojanstvo – sa svima: sa svojim najbližima, s firmom, uredom, društvom, Crkvom, Bogom.
Evanđeoska poruka ove nedjelje zastupa drugačiji stav. Isus upozorava: Ti nisi drugo doli beskorisni sluga. Jedini gospodar jest Bog. Sve što imaš jest dar odzgor. Sve što si primio nije drugo nego sredstvo, poput lopate ili metle, uz čiju pomoć trebaš kao sluga obavljati svoju zadaću. Sve što imaš samo ti je posuđeno da izvršiš svoj zadatak na zemlji.
Zadaće, naime, koje nam povjerava Bog nikada nećemo izvršiti ako nastupamo arogantno, bahato, nasilno. Krotki i ponizni su uvijek najuspješniji, često i pred ljudima, uvijek pred Bogom. Bog svoja najveća djela redovito izvodi preko čovjeka ili žene koji sebe smatraju slugom ili sluškinjom.
No, stav beskorisnog sluge stran je našem mentalitetu. Pripadamo naraštaju koji je vrlo sklon preziru, banaliziranju, obezvređivanju, izdizanju sebe samoga iznad svega. Ljude našeg naraštaja obilježava oštar kritički, možda bolje reći negativistički stav. I on se očituje u odnosu prema ljudima, prema institucijama, prema tradicionalnim vrednotama, prema nekad nedodirljivim idealima, čak prema Bogu. Vodi nas, čini se, dvostruki poriv: Prvo, otkriti istinu o onome što se nalazi pred nama; drugo, skinuti to s prijestolja ili oltara na kojemu je eventualno postalo predmet štovanja te baciti na smetlište ili na tlo po kojemu ljudi gaze. Postali smo uvjereni da već sve znamo, da nas ništa više ne može iznenaditi, osobito ništa dobroga jer, držimo, da na ovom svijetu i nema baš ništa zanimljivog, ništa lijepog, ništa vrijednog. Već i dijete sve zna i svemu se ruga.
Dok nam nalaže da zauzmemo stav beskorisnoga sluge, Isus zapravo hoće da zauzmemo stav poniznosti i poštovanja prema svemu. Prema njegovoj logici to je najispravniji i najrealniji stav – i u odnosu na Boga, i u odnosu na čovjeka, i u odnosu na stvarnost s kojom smo suočeni. Bog, naime, ne prebiva u nekim dalekim, maglovitim prostorima, nego tu pred nama. Prilazi nam na razne načine: kroz ljude koje susrećemo, kroz ponude i udarce koje nam pruža život, kroz radosti i žalosti, kroz uspjehe i neuspjehe. Sve to nije drugo nego moment susreta s Bogom. I kroz te susrete, kroz svoje darove Bog nam želi pružiti ono nevidljivo i vječno što može prihvatiti jedino stav poštovanja i poniznosti.