Uz misna čitanja 24. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Anto Lozuk

Bog prašta rado. U Evanđelju ove nedjelje Bog predstavlja sebe kroz tri prispodobe. Prvo se predstavlja u liku pastira koji traži izgubljenu ovcu. "A kad je nađe", veli Evanđelje, "stavi je pun veselja na svoja ramena te, čim dođe kući, pozove prijatelje i susjede pa im rekne: Radujte se sa mnom jer sam našao svoju izgubljenu ovcu!"
Nakon toga nastupa u liku jednostavne žene koja na koljenima prolazi sva tamna mjesta svoje kuće tražeći izgubljenu drahmu. Poput ove žene i Bog, duboko sagnut nad tamnim kutovima zemlje, traži izgubljene ljudske sinove i kćeri. Na koncu Bog se predstavlja u liku Oca koji je izvan sebe od radosti jer mu se vratio izgubljeni sin.
Uđimo sada dublje u sadržaj treće prispodobe. Sin postavlja Ocu zahtjev: "Daj mi dio baštine koji mi pripada!" Hoće zapravo bezuvjetnu autonomiju. Zahtijevati bezuvjetnu autonomiju znači stupiti u prostor grijeha. Tamo gdje sam ja jedini gospodar, gdje ne odgovaram nikome osim sebi, gase se svi pozitivni odnosi, ostajem jedino ja. Otac, međutim, poštuje slobodu svoga sina. Bog poštuje čovjekovu slobodu, čak i onda kada će je čovjek zloupotrijebiti.
Posljedice grijeha brzo se pokazuju. Kad je nestalo novca, nestalo je i autonomije. Životni prostor pobunjenog mladića jest sada među svinjama. Tu on konačno prepoznaje svoje stanje i donosi spasonosnu odluku: "Ustat ću i poći ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi!" Njegovo kajanje je istinsko. Nije više okrenut prema sebi, nego prema Ocu. Lažno kajanje, pa i skrupulozno samoproganjanje, čovjeka tjera da se neprestano vrti oko samoga sebe. Lažno kajanje jest uvijek monolog. Pravo kajanje uspostavlja dijalog. Važna pretpostavka pravog kajanja jest poniznost: "Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika!"
Svaki puta, kada se nakon grijeha vratim Bogu, moje ruke su pune prljavštine i slomljenih ostataka stvorova koje sam upropastio. Kao grešnik ja pred Boga uvijek dolazim poderan, gladan, izudaran – poput izgubljenog sina. Moju situaciju opisuju izrazi: 'ljuta glad', 'oskudica', 'ljudske od mahuna', 'nitko mu nije davao', 'svinje'. To je stanje koja stvaram izvan očinskog doma, to je stanje moje autonomije... Otac već izdaleka ugleda svoga sina, 'skače' i trči mu ususret, širi ruke da ga zagrli.
U svakom sakramentu pomirenja nebeski Otac 'skače' i 'trči' prema meni, prljavom i poderanom, gladnom i žednom, i širi ruke da me zagrli, i na ramena mi stavlja najljepše odijelo, i na noge najbolju obuću, a nečiste moje ruke, na kojima su još vidljivi ostaci počinjenih zloća, ukrašava dragocjenim prstenjem. I postavlja preda mnom stol da me počasti najbiranijim jelom... Svaki sakrament pomirenja jest slavlje u Očevu domu... Bog prašta rado!
Grijeh nije središte kršćanske poruke. Mi kršćani gledamo na grijeh Božjim očima. A on je "tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da ne propadne nijedan koji u njega vjeruje" (Iv 3,16). Bog je veći nego grijeh. Njegova ljubav zagrlila je naš slomljeni svijet.