Talijanski dnevnik 'La Repubblica' objavio Papine odgovore novinaru Scalfariju

Jučer je (11. rujna) talijanski dnevnik 'La Repubblica' objavio opširan odgovor pape Franje novinaru Scalfariju, začetniku i bivšem glavnom uredniku, koji mu je u dnevniku postavio nekoliko suvremenih upita.
„Već je došlo vrijeme“, a II. vatikanski je započeo razdoblje „otvorenoga dijaloga i bez predrasuda otvara vrata ozbiljnom i plodnom susretu“ – piše papa Franjo Scalfariju, koji se naziva „nevjernikom ali se odavno zanima i očaran je propovijedanjem Isusa iz Nazareta“. Papa Franjo ističe jedan paradoks: činjenicu da je „kršćanska vjera, čija je novina i utjecaj na čovjekov život izražena simbolom svjetlosti, tijekom modernoga doba često opisivana kao mračno praznovjerje koje se opire svjetlu razuma. Tako je između Crkve i kršćanske kulture i moderne prosvjetiteljske kulture došlo do ne komuniciranja.“
Citirajući encikliku Svjetlo vjere (Lumen Fidei), Sveti Otac tvrdi „da vjera nije nepomirljiva, nego raste u uvjerenju koje poštuje osobu. Vjernik nije drzak; naprotiv, istina ga čini poniznim, znajući da nas ona posjeduje više no mi nju; ona nas prihvaća i posjeduje. Daleko od toga da nas ukrućuje, sigurnost nas vjere izvodi na put i omogućuje svjedočenje i dijalog s drugima.“
Papa potom podsjeća da se prema njemu vjera rađa iz susreta s Isusom, iz osobnog susreta koji je dirnuo njegovo srce i njegovu životu dao novi smisao. Ali bez Crkve – tvrdi Papa – ne bih mogao sresti Isusa, premda sam svjestan da je taj golemi dar vjere čuvan u krhkim glinenim posudama naše ljudskosti. Sada – piše Papa –polazeći upravo odatle, od toga osobnoga iskustva življene vjere u Crkvi, ugodno se osjećam slušajući Vaše upite i tražeći zajedno s Vama putove kojima možda možemo zajedno hoditi“.
Udubljujući se u srž Scalfarijevih upita, Papa podsjeća da Isus propovijeda „s autoritetom“, iscjeljuje, poziva učenike da ga slijede, prašta... sve su to u Starom zavjetu jedino Božja obilježja. Kršćanska vjera upravo ovo vjeruje: „da je Isus, Božji Sin, došao život dati da svima otvorio put ljubavi“, a dodaje: „stoga ste u pravu, štovani Gospodine, kada u Utjelovljenju Sina Božjega vidite stožer kršćanske vjere“.
Na upit o izvornosti kršćanske vjere, Papa odgovara da je „u činjenici što po vjeri u Isusa sudjelujemo u odnosu koji je On imao s Bogom, koji je 'Tata' i, u tom svjetlu, u odnosu koji On u znaku ljubavi ima sa svim drugim ljudima, uključujući neprijatelje. Dakle, „posebnost Isusa je u komuniciranju, a ne u isključivanju“. Iz toga proizlazi „također – a to nije mala stvar – razlika između vjere i politike koja je potvrđena izrijekom ' Dati Bogu Božje, a Caru carevo', koju je jasno potvrdio Isus a na kojoj se, mučno, izgrađivala povijest Zapada.
Odgovarajući na upit o Božjim obećanjima Izraelskom narodu, Papa ističe da smo „naročito počevši od II. vatikanskog sabora otkrili kako je za nas židovski narod sve do sad sveti korijen iz kojeg je niknuo Isus“ i da „nikada nije prestala vjernost Boga saveza sklopljenog s Izraelom te da su Židovi kroz užasne kušnje ovih vjekova očuvali svoju vjeru u Boga. Stoga im nikada nećemo biti dosta zahvalni, kao Crkva, ali i kao čovječanstvo. Oni međutim, upravo ustrajući u vjeri u Boga saveza, opominju sve, također i kršćane, na činjenicu da smo uvijek u iščekivanju, kao hodočasnici, povratka Gospodnjega i da uvijek dakle moramo biti otvoreni prema Njemu a nikad se zatvarati u već postignuto“.
Scalfari pita oprašta li kršćanski Bog onima koji ne vjeruju i ne traže vjeru. Budući da je neograničeno Božje milosrđe, a to je temeljno, ako mu se čovjek obraća iskrenim i skrušenim srcem – odgovara Papa – glavno je da nevjernik sluša vlastitu savjest. Grijeh je, i za onog tko ne vjeruje, ići protiv savjesti. Slušati ju i pokoriti joj se, znači odlučiti se pred onim što se shvaća kao dobro ili kao zlo. Po tomu se prosuđuje dobrota ili zloća našega djelovanja“.
Glede pak postojanja ili nepostojanja apsolutne istine, Papa objašnjava: „Ne bih govorio, pa čak kad je riječ i o vjerniku, o „apsolutnoj“ istini, u smislu da je apsolutno nešto razvezano, nešto čemu nedostaje svaki odnos. Dakle, prema kršćanskoj vjeri istina je Božja ljubav prema nama u Isus Kristu; Istina je dakle odnos. Tim više što svatko od nas shvaća istinu i očituje je polazeći od sebe: od svoje povijesti i kulture, iz okolnosti u kojima živi, i tako redom. To ne znači da je istina promjenjiva i subjektivna, dapače: znači da nam se ona uvijek i jedino daje kao put i život. Zar Isus nije rekao: „Ja sam put, istina i život?“ Drugim riječima, budući da je istina istovjetna s ljubavlju, ona zahtijeva poniznost i otvorenost da ju se traži, sluša i izražava. Treba, dakle, dobro shvatiti ove izraze, a možda da se izmakne apsolutnom suprotstavljanju i iznova dobrano preispitati upit“.
Odgovarajući na Scalfarijev upit: „hoće li nestankom čovjeka sa zemlje, nestati i misao kadra razmišljati o Bogu“, Papa tvrdi da „ i kad bi na zemlji završio ljudski život– prema kršćanskoj vjeri, u svakom slučaju, ovaj je svijet, kakvim ga poznajemo, osuđen na prestanak – čovjek a ni poznati svemir neće prestati postojati, ali na način koji ne poznajem. Sveto pismo govori „o novim nebesima i novoj zemlji“, a tvrdi da će u konačnici, negdje i nekamo što je izvan nas, ali prema čemu, po vjeri, težimo, želimo i očekujemo, Bog biti „sve u svemu“.
Ova promišljanja – veli Papa Scalfariju – prihvatite kao dobronamjeran i privremen odgovor, ali iskren i povjerljiv na poziv koji sam zamijetio da zajedno učinimo jedan dio puta. Crkva, vjerujte mi, unatoč svim sporostima, grješkama i grijesima koje je možda učinila i još može učiniti po svojim članovima, nema drugoga smisla ni cilja osim da živi i svjedoči Isusa: Njega koji je poslan od Oca 'da siromašnima donese Radosnu vijest, da navijesti oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepima, da oslobodi potlačene, da proglasi godinu milosti Gospodnje.' (Lk 4,18-19).“