U sredštu ima biti čovjek a ne profit

U Buenos Airesu se začela temeljna misao u čijem je središtu čovjek a ne profit, ekonomsko viđenje pape Franje: osim Marxa i protiv globalizacije ravnodušnosti. Nakon opredjeljenja pape Wojtiłe za kapitalistički Zapad u odnosu na komunistički Istok i Ratzingerova modela „kreativnih elita“, „zaokret u lijevo“ te socijalno Evanđelje Bergoglia podsjećaju na modernističko otvaranje koje je Crkva iskusila s prijelazom iz pontifikata pape Pija XII. u pontifikat pape Roncallija.
Njegova teologija oslobođenja umjesto marksizma predlaže kršćansko milosrđe – objasnio je za Vatican insider glasnogovornik zajednice svetoga Egidija Mario Marazziti. Bergoglio u središte stavlja promjene i prava posljednjih, bez kojih nema ljudskog dostojanstva, opominjući dobru politiku da ispravi krivudanje globaliziranoga kapitalizma i da preuzme vodstvo na javnoj sceni da ne bi zavladala slobodna ekonomija, religija individualizma i korporacijski interesi.
Papa je dakle digao glas protiv „financijskih velikana“. Na prvom putovanju svojega pontifikata, u Lampedusi, Bergoglio je osudio „okrutnost svih koji, u anonimnosti, donose društveno-gospodarske odluke otvarajući put tragedijama seljenja. Njegov se obnoviteljski pristup osjeća i u zauzimanju oko financijske i organizacijske obnove crkvenih struktura.
Papa je naime ustanovio stručna savjetodavna povjerenstva za učinkovito smanjenje vatikanske birokracije i za transparentnost djelovanja vatikanskih ureda (Apsa, Prefektura za ekonomske poslove, Uprava) koje su potresli skandali Scarano i Vatileaks. To je prava pravcata „perestrojka“ u Kuriji, a ona se zametnula u „radionici-Buenos Aires“, u kojoj se kalio prvi u povijesti isusovački i južnoamerički papa.
Njegova mu je borba u Latinskoj Americi priskrbila poštivanje vođa pokreta za ljudska prava, poput Alicie de Oliveira, i poštovanja majki Plaza de Mayo, koje su bile vrlo oštre prema katoličkoj hijerarhiji. Bergoglio nije nikad sagnuo glavu pred vođama, vojnim i političkim, koji su se smjenjivali u vodstvu Argentine.
Dijelio je političko gledište svojega prethodnika, nadbiskupa u miru Buneos Airesa Antonija Quarrancina, koji je bio blizak narodnom krilu peronista. Njegova biografija pruža smjernice za razumijevanje „revolucije“ koju ostvaruje na Petrovoj stolici. Bergoglio je učio i stekao je diplomu kemijskog tehničara, a potom je odabrao svećenički poziv i ušao u sjemenište Villa Devoto.
Kao nadbiskup Buenos Airesa proživio je dramatično iskustvo iz 2001. godine, kada su ulice odjekivale zaglušujućom bukom zdjela. Bio je uz Argentince koji su prosvjedovali protiv liberalnih politika, kad je više milijuna izišlo na ulice sa zdjelama u rukama. Bile su to godine argentinskog gospodarskog sloma, a nadbiskup je Buneos Aires javno osuđivao odluke Nestora Kirchnera, smatrajući ih neprikladnima da riješe krizu, čak uzročnicima povećanja siromaštva brojnih Argentinaca.
Čim je kardinal protođakon Jean-Louis Touran najavio svijetu novoga papu, argentinska su obavijesna sredstva podsjetila na složene odnose s obitelji Kirchner, a to znači sa sadašnjom argentinskom predsjednicom Cristinom Fernández Kirchner i s njezinim prethodnikom, mužom Nestorom Carlosom 2010. godine. Posebice su dnevnici Clarin i Nacion podsjetili da je Nestor Kirchner nazvao Bergoglia „istinskim predstavnikom oporbe“.
Strogi isusovac s umjerenim držanjem, putovao je gradskim autobusom, obučen u jednostavno svećeničko odijelo. U trideset petoj godini već je bio provincijal, odnosno poglavar isusovca u Argentini. U užasnoj kušnji vojne diktature, Bergoglio je spašavao svećenike i laike od njihovih mučitelja.
O njemu se prije konklava govorilo: „Bile bi mu dosta četiri godine da promijeni stvari.“ Imao je vrlo loše odnose s Menemom i Duhaldeom, hladne s de la Rua (Bergoglio ga je posjetio 12. prosinca 2000. godine i upozorio na opasnost narodne pobune, koja se obistinila godinu poslije), hladne s Kirchnerom, koji nije bio na trgu Casa Rosada, (katedrala je bila dupkom puna) kad je Bergoglio slavio misu zadušnicu za papu Ivana Pavla II. Dobri su naprotiv bili s Liusom d'Eliom i pokretom 'piketara': jedan je dan Bergoglio nazvao ministra unutarnjih poslova i požalio se na policiju koja je batinala goloruke žene.