Uz misna čitanja svetkovine Marijina uznesenja na nebo razmišlja p. Anto Lozuk
Dogma o Marijinu Uznesenju proglašena je 1. studenog 1950., ali se ova istina vjere
u Crkvi Božjoj slavi već počevši od V. stoljeća... Stara legenda pripovijeda kako
su apostoli, nakon pokopa Marijina, već slijedećeg dana po nekom nadahnuću otvorili
grob, ali u njemu više nije bilo njezina tijela nego mnoštvo cvijeća koje je širilo
vrlo ugodan miris... Ova legenda svjedoči da su kršćani uvijek vjerovali da sudbina
Gospodnje Majke ne može biti jednaka sudbini drugih ljudi. Kao što je svoga Sina vjerno
slijedila u životu, u predanju i patnjama, tako ga slijedi i u slavi. Današnja svetkovina
u tom smislu objavljuje posljednju i najveću istinu o Gospodnjoj Majci: Nakon što
se navršila mjera njezina zemaljskog života, njezino tijelo nije ostalo u grobu, nego
je oživljeno i u slavi uzneseno na nebo. Danas zapravo slavimo uskrsnuće i proslavu
Isusove Majke. Svetkovina Marijina Uznesenja ulazi u naš osobni život više nego
ijedan drugi Marijin blagdan i vezana je čvrsto uz našu sudbinu kao velika spoznaja
i dragocjeno obećanje. Ljudsko tijelo, naime, koliko nam je lijepo i dragocjeno dok
je živo, jednako tako (možda još više) nam je odurno i strašno kada je mrtvo. Zato
ga brzo uklanjamo ispred očiju i iz naše blizine. Usprkos tome, čovjek je u svim vremenima
i svim kulturama iskazivao poštovanje prema svojim mrtvima i brigu za njih. Nosila
ga je nejasna slutnja da sa smrću sve ne završava, da s ovim mrtvim tijelom možda
ipak nešto započinje. Današnja svetkovina ne govori samo o slutnji, nego o objavljenoj
istini: Tijelo nije nešto sporedno, suvišno, nepotrebno, nego temeljno i bitno. Tijelo
predstavlja bitni konstitutivni element ljudskoga bića, kako na zemlji tako i poslije
zemlje. Tijelo nam nije dano jednostavno kao haljina ili odijelo kojega možemo
navući i odložiti; odnosno kao stan kojega ćemo nakon smrti promijeniti. Mi smo tijelo.
Bez tijela nema ni nas. Po tijelu ovdje na zemlji postojimo, komuniciramo, gledamo
jedni druge, čujemo se, susrećemo se. Sve drugo: misliti o nekome, telefonirati mu,
slati mu poruke, čak i uz njegovu živu sliku – sve je tek blijedi nadomjestak stvarne,
tjelesne blizine. On nam je uistinu bliz tek kada je tjelesno prisutan. Isto tako,
dobro znamo: ako nema tjelesne prisutnosti drage osobe, naša će ljubav, makar bila
ne znam koliko jaka, biti ispunjena prazninom, osjećat će ranu na sebi, obuzimat će
nas tuga i bol. Kada se Gospodin ukazao utučenim i žalosnim učenicima, kada je
s njima govorio, kada je dopustio da ga dotaknu, on je zapravo potvrdio da je tijelo
bitni element ljudskoga bića, najvažniji Božji dar. I On je zadržao tijelo kada se
vratio Ocu. I tek pokazavši nam da je spasio tijelo, dokazao nam je da je spasio čovjeka.
Uzevši k sebi Mariju tijelom i dušom, dokazuje nam to isto. A ono što se ostvarilo
na Mariji, prvoj, najvećoj, jedinoj potpunoj kršćanki, ostvarit će se na svima nama.
Na Mariji Bog od početka otkriva svoje velike zamisli i na njoj ih izvršava. Kad
umremo ne gubimo se zauvijek u nekom maglovitom svijetu sjena. Bog će i ovo naše tijelo
jednom probuditi na novi život. Opet ćemo jednog dana moći jedni druge pronaći, vidjeti,
prepoznati i živjeti na najistinskiji ljudski način u vječnoj sreći. Živimo stoga
tako da se ne moramo stidjeti kada nastupi onaj dan, koji neće poznavati večeri, u
kojemu ćemo skupa s Božjom Majkom, sa svecima, anđelima i svima koji su nam dragi,
Boga gledati licem u lice.