Prilog o Miroslavu Bulešćiću (2) Rim, 20. srpnja 2013.

U subotu, 28. rujna u pulskoj će Areni svečano biti proglašen blaženim mučenik svećenik Miroslav Bulešić. O značenju te svečanosti za Katoličku Crkvu, posebice za Crkvu u Hrvatskoj te za vjernike u Istri govorio nam je prošle nedjelje mons. Jure Bogdan, rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Nedavno je na talijanskom jeziku izašla knjiga monsinjora Fabijana Veraje na talijanskom jeziku pod naslovom: Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, simbolični lik moderne povijesti Istre. Uskoro se očekuje i prijevod na hrvatskom. Riječ je o cjelovitom prikazu ne samo života i mučeništva toga novoga blaženika, svećenika i mučenika, nego i o ukupnom povijesnom okviru predratnih, ratnih i poratnih događaja i okolnosti, a riječ je o Drugom svjetskom ratu.
Ako se prisjetimo samo knjige don Ante Bakovića o hrvatskom martirologiju odnosno o poubijanim i nestalim svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima, onda se stječe dojam da je neprijateljstvo prema Katoličkoj Crkvi i njezinim službenicima bila određena konstanta novonastaloga stanja s režimom koji si je svojatao pravo na život i istinu. Odatle i sve moguće opstrukcije odnosno ometanja ne samo službe Božje, procesija, krizmi, skupljanja vjernika, nego i zabrana svakoga svjedočenja koje bi išlo u prilog okrivljenih na montiranim komunističkim procesima. Posebice se to vidjelo u procesu nadbiskupu Stepincu.
I danas je s nama u studiju dr. Jure Bogan, postulator kauze za proglašenje blaženim Miroslava Bulešića. Koliko je, prema Vašim spoznajama, bilo svjedoka u tom procesu za beatifikaciju Miroslava Bulešića, a znamo da Kongregacija za proglašenje blaženima i svetima ozbiljno pristupa tom poslu, i koliko je pisanih svjedočanstava?
Kongregacija za proglašenje svetima je vrlo rigorozna i zahtjevna. To je dobro. Sve to pomaže da se bolje i temeljitije pristupi proučavanju života i djela Božjeg Ugodnika. Već je spomenuto da su priložena 24 pismena svjedočanstva saslušanih svjedoka. Ovima svakako se nadodaje sve što je zapisano u arhivima. Proučavaju se svi odjeci u medijima kako u onima naklonjenim Crkvi, tako i onim ravnodušnim ili protivnima Crkvi. Ide se u dubine u svim detaljima. Ništa se ne ostavlja slučaju. Studiraju se okolnosti mučeništva. Proučava se sve od obitelji, rođenja, djetinjstva, školovanja, djelovanja u životu. Sve što je povezano sa slugom Božjim.
U posljednje se vrijeme pojavljuju i napisi, primjerice, u Glasu Koncila, o drugoj strani logora u Jasenovcu, a to se do sada nije moglo saznati. Slično je bilo sa svjedocima u korist nadbiskupa Stepinca. Ima li takva nešto i u procesu za Miroslava Bulešića?
Povijest redovito pišu pobjednici. Tako je slučaj s Jasenovcem. Tako je s kardinalom Stepincem. Tako je s interpretacijom svih ratnih i poslijeratnih događaja u Jugoslaviji. Sasvim je razumljivo da je tako i sa slučajem Miroslava Bulešića. Rekao bih da je to privremeno napisana povijest. Objektivna povijest nije stavila točku na proučavanje logora u Jasenovcu i blaženoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Zašto se bojati istine? Treba otvoriti arhive iz toga razdoblja, izvršiti iskapanja i ispitati sve jame i grobišta. Mi kršćani i svi ljudi dobre volje, i svi objektivni znanstvenici, želimo da povijest pišu događaji. Želimo ih upoznati, interpretirati onakvima kako su se dogodili a ne kako bi to neki još uvijek htjeli. Tako će nastupiti mir i završiti II. svjetski rat i na našim prostorima. Istina će Vas osloboditi. To je Evanđelje. Kršćanin je u službi Evanđelja, u službi istine u svako vrijeme, bez obzira da li se to nekome sviđalo ili ne. Koliko mogu pratiti u Domovini su sve prepoznatljivije težnje koje žele objektivnu interpretaciju povijesti, ljudi i događaja. I to ne ide bez velikih i malih otpora, rekao bih sustavnih otpora. Uvijek me je čudilo a i danas me čudi, zašto su neki ljudi i nakon dvadeset godina demokracije u Hrvatskoj u strahu kazati ono što su vidjeli, čuli i doživjeli i u slučaju Miroslava Bulešića, 66 godina nakon njegove mučeničke smrti? Njegova beatifikacija je zasigurno reinterpretacija povijesti s evanđeoskim predznakom ljubavi prema istini.
Oni koji su do sada jedino sebi prisvajali pravo na istinu dolaze u ne male teškoće pred mnogim dokumentima i svjedočenjima. No, istina ipak dolazi na svjetlo dana premda je danas neki ne žele priznati kad, primjerice, neke novine ne žele objavljivati ono što je nepoćudno za ondašnje vlastodršce. A u svojoj zadrtosti takve koji objavljuju istinu nazivaju revizionistima. Pa i treba revidirati sve što se do sada lagalo i skrivalo, stoga je u tom slučaju revizionizam i potreban i poželjan.
Objektivna istina nije ničije privatno vlasništvo! Objektivnome znanstveniku i istražitelju, rekao bih i svakome izgrađenome čovjeku, istina je kriterij djelovanja i prosuđivanja. Dakako to ne ide bez otpora. Ne treba se obazirati na etikete koje ćemo pri tome dobiti. Kršćanin je u službi istine i samo istine. To uvijek čini u ljubavi i s poštovanjem. Ali istinu nikada ne žrtvuje radi nekog lažnog mira. Dakako da to ne ide bez protivljenja, trpljenja sve do suvremenih oblika suptilnoga progonstva Crkve, obespravljivanja i pokušaja kompromitiranja Isusovih učenika danas.
Isus je Bog! Isus je put, istina i život. Put Crkve je put Istine. Put Istine je put križa sve do Kalvarije i razapinjanja. Želio bih ohrabriti sve, poglavito mlade i neopterećene istraživače, zaljubljenike u objektivnu istinu, u Crkvu, u crkvenu i hrvatsku nacionalnu povijest, da se ne umore u traženju i promicanju istine, na svim razinama. U ovome slučaju posebice mislim na objektivno ispitivanje Drugoga svjetskoga rata i poratnih prilika i događaja u našoj Domovini, sve do naših dana. Na prvome mjestu je istina, koja može zbunjivati i donijeti stanovite nelagode. To je život. Nama u Crkvi nije svejedno što nam stanovite snage lijepe ružne i neistinite etikete. To je znak njihove nesigurnosti i slabosti. Neistina i sustavno promicanje neistine je grijeh. A grijeh je zlo za svakoga. On tako može postati i veliko društveno zlo. Zato moramo biti još hrabriji i odlučniji u traženje i promicanju istine. Voljeli bismo da je hrvatsko društvo zrelije za znanstveno sučeljavanje i proučavanje povijesnih događaja iz naše sredine iz druge polovice XX. stoljeća. Postupak za beatifikaciju sluge Božjega Miroslava Bulešića je školski primjer traženja i otkrivanja objektivne povijesne istine o jednome svećeniku mučeniku. Ako će nam netko predbaciti da je to revizija povijesti to nam ništa ne smeta. Dapače, na to smo ponosni.