Uz misna čitanja Petnaeste nedjelje kroz godinu razmišlja p. Anto Lozuk

Na putu prema Jeruzalemu Isus je doživio susrete s raznim ljudima. Danas susreće pismoznanca koji ga pita: "Tko je moj bližnji?" Isusov odgovor postavlja ovog pismoznanca i sve nas pred tri iznenađenja.
Prvo iznenađenje jest način na koji odgovara. Ne odgovara definicijom ili opisom nego pričom. A priča zvuči šokantno, sablažnjivo. Dva Židova, dva svećenika, suočeni s nesrećom koja vapi za pomoć, ostaju hladni, nezainteresirani, bez srca, i kao da ih se sve to uopće ne tiče, mirno prolaze pokraj izranjenog, polumrtvog čovjeka i nastavljaju svoj put. A Samarijanac, nevjernik ili poluvjernik, sažali se nad nesrećom ovog čovjeka, zaustavlja se i priskače u pomoć.
Drugo iznenađenje krije se iza Isusova pitanja: "Koji se od trojice pokazao bližnjim?" Hoće reći: Nije važno jesu li se drugi ljudi približili meni, nego je važno jesam li se ja približio njima! Ovakav pristup mijenja poredak svijeta. Navikli smo misliti da se u središtu svijeta nalazim ja, moja nevolja, moje potrebe i zahtjevi. A Isus veli: Ne! U središtu svijeta jest bližnji! Svijet se ne vrti oko mene, nego se vrti oko bližnjega! Odlučujuće pitanje, dakle, nije: tko je moj bližnji? - nego: jesam li ja bližnji drugome?
Treće iznenađenje krije se u Isusovim posljednjim riječima: "Idi, i ti čini tako!" Put između Jeruzalema i Jerihona slika je našeg užurbanog života. Svi mi žurimo od nekakvog Jeruzalema do Jerihona i natrag. Na tom putu pokreće nas pritisak mnoštva obveza: moram raditi, moram imati, moram se dokazati, moram platiti dug, moram se uskladiti s općim trendom, moram postati dostojan član Nove Europe... Vrijediš onoliko koliki su tvoji rezultati, kaže osnovno pravilo suvremenog života; ako nemaš rezultata, ne vrijediš ništa. I zato moram, moram i moram.
Pripadamo društvu u kojemu je na faktore korisnosti i štetnosti svedeno sve, pa i ljudi koji se nalaze na našem putu. Moj bližnji, potrebe bližnjega, rane bližnjega jesu nešto što na svome putu redovito zaobilazimo. Nemamo jednostavno vremena. Obveze ne dopuštaju... Zato su uzdrmani, često čak i razoreni i oni najelementarniji ljudski odnosi. Otac i majka gotovo redovito dolaze kući teško pritisnuti problemima s posla, nervozni, nesposobni da se posvete djeci i jedno drugome.
Problem nije u obvezama, poručuje Isus. Obveze ne moraju biti tvoj životni okvir. Neke obveze, istina, ne možeš izbjeći, ali neke možeš. Možeš ih bar pomaknuti, kao što je to učinio Samarijanac. I on je nekud žurio, ali se ipak zaustavio. Vrlo je važno sačuvati sposobnost da se, bar od vremena do vremena, malko odmakneš od svojih obveza. Obveza ne smije postati tvoj gospodar, i ti ne smiješ postati njezin rob. Ljubav prema Bogu i bližnjemu veća je od svih obveza – jest obveza svih obveza.
U središtu svijeta nisam ja, nije moja obveza, nije moj posao, nije moj uspjeh, nije čak ni moja nevolja. U središtu svijeta jest bližnji. Put od Jeruzalema prema Jerihonu proteže se preko čitavog svijeta, odnosno, preko čitavog mog života. Na tom putu nalaze se mnogi kojima još nisam postao bližnji.