Uz misna čitanja 13. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Mikolaj Martinjak

00:04:45:34 Riječi i poruka današnjeg Evanđelja čini se teška i radikalna. S jedne strane, Isus prekorava svoje učenike jer su preradikalni, a s druge strane vidimo ljude koji bi htjeli poći za njim, ali kao da se od njih očekuje upravo ta radikalnost. Na prvi pogled radi se o dvije opriječne strane koje su ispunjene paradoksom i različitošću. Kao da učenicima brani da ispune poslanje, a onima koji mu se žele pridružiti želi da ga slijede do kraja, bez obzira na bilo što da budu u poslanju. Bez obzira bilo na rodbinske veze, bilo na roditelje, bilo na smještaj.
Današnje nam se Evanđelje može činiti ili se čini teško jer dolazi od nekoga koga do kraja ne poznajemo ili još nismo do kraja upoznali. Ako usporedimo sve ove zahtjeve koje Isus stavlja pred nas i usporedimo ih s vlastitim iskustvom, vidjet ćemo da smo bili i u težim situacijama. Da smo često birali između posla i obitelji. Možda nam se i dogodilo u životu da smo zbog drugih stvari ili drugih osoba uistinu prepustili mrtvima da pokapaju mrtve, tj. da nismo bili prisutni na pogrebu neke drage osobe ili osobe iz obitelji. Možda nam se dogodilo da smo propustili i nekoliko rođendana, ma koliko nam ta osoba bila bliska. Da smo zbog ljubavi našeg života otišli na drugu stranu i da više nemamo nikakvog kontakta s rodbinom i prijateljima. Možda nam je pak obitelj na prvome mjestu.
Kako god bilo i kakva god bila ljestvica vrijednosti u našem životu, htjeli mi to priznati ili ne, ona je na neki način prisutna u našem životu i definira nas kao osobe i upravlja našim postupcima. Bilo da prijatelje smatramo jedinom pravom rodbinom ili da nam je rodbina na prvom mjestu. Zanimljivo je da se naši prioriteti vrte bilo oko rodbine, prijatelja ili karijere, dok je Bog negdje na dnu te ljestvice. I upravo na to nas Isus danas poziva. Da se usudimo preokrenuti tu ljestvicu vrijednosti kako bismo mogli biti slobodni. Uživati u slobodi koju nam samo on daje i koja ne zarobljava, već nam omogućava da možemo voljeti druge i biti istinski otvoreni prema svakome. Ako malo dublje pogledamo, i obitelj i rodbina i prijatelji i karijera, a nadasve novac nam mogu itekako stvoriti prepreke u naše ponašanju prema drugima i zatvoriti nas, ne samo prema drugima, već i prema nama samima i samome Bogu. Pitanje koje se postavlja ili si možemo postaviti, naša je motivacija i što nas to kao ljude, kao osobe pokreće. Svi se prije ili kasnije želimo osvrnuti na nematerijalne stvari kao vodilje našega života. Neki će reći da ih kroz život vodi ljubav ili humor ili tuga, jad, očaj, nada.... Sve te motivacijske stvari ako nisu iskrene također nas često otuđuju i sputavaju u našim nastojanjima. A pozvani smo upravo na rast, na promjenu na bolje. Da budemo kao što se kaže, veći ljudi. Da znamo opraštati, da ne mrzimo, da budemo prisutni za druge.. jer na kraju krajeva, upravo se i tim mjerilima vodimo skladno s ljestvicom naših vrijednosti. Ako se nešto dogodi prijatelju i on ili ona su nam viši na ljestvici od obitelji, bit ćemo tu za njih kad im to bude potrebno. Slično je za sve stvari koje imaju prioritete na našoj ljestvici.
Danas smo pozvani da u tu ljestvicu uključimo i dragoga Boga. Da mu u svom životu damo više mjesta. Da poštujemo njegov zakon ljubavi. Jer to je taj paradoks vjere i božanske ljubavi. Da je Bog tu za nas kako bismo mogli mi biti s njime. No on nije u potrebi, neće se razboljeti ili stradati u prometnoj nesreći ili umrijeti. On nam se potpuno daje i već je umro za nas. Traži od nas naše srce ali ne zbog sebičnosti i privrženosti koja može biti bolesna, već zbog ljubavi koja je iskrena i čista, zbog slobode koju nam želi dati.
Gledajući kroz ovu prizmu, prizmu ljubavi i slobode na današnje Evanđelje ono nam se još uvijek može činiti radikalno. No sve to upućuje da nam nedostaje ono još malo. Još onaj mali trud da krenemo za Isusom, bolje reći da ga prepoznajemo na našem životnom putu. Da se iz dana u dan odlučujemo za njega. Da uočimo da nas On poziva da mi sami budemo ti bolji ljudi. Da se učimo od njegova krotka i ponizna srca. Da se ne osvrćemo previše na prošlost i da ne živimo u njoj, nego da hrabro koračamo u budućnost, ali ne više sami nego s Njim.