P. Mikolaj Martinjak o svetkovini svetih apostolskih prvaka Petra i Pavla

00:05:01:90 O današnjim svetcima znamo mnogo. U svetome pismu možemo pomno pratiti njihovo djelovanje, njihove riječi. Napose u poslanicama. No, možda što je najvažnije što možemo vidjeti o današnjim svetcima, Petru i Pavlu, upravo je njihov rast u vjeri, spoznaji, mudrosti, njihov put vjere koji i nama u današnjem vremenu može poslužiti kao putokaz. Sveto pismo nam predstavlja i njihove svijetle trenutke jednako kao i njihove padove tj. ljudske greške.
Promatrajući Petrov život, možemo zaključiti da se radi o impulzivnoj osobi. Osobi koja je pravi prijatelj i želi svoj život dati za druge, za svoje prijatelje. No ako sagledamo trenutke neposredno prije muke Gospodnje, rekli bismo da je jak samo na riječima i da se zapravo radi o kukavici. Drugi će Petra opisati kao kruta, tvrda čovjeka. Jedan od mojih profesora je rekao da najbolje dokaze oko Petrove osobe imam u Szenkiewiczevoj knjizi, Quo vadis. Mi sami imamo svoje viđenje Petra i njegova života. Ono što u svakom slučaju možemo vidjeti i o čemu bismo posebno trebali razmišljati na današnji dan jest promjena koja je itekako prezentna u Svetom pismu. Točnije ili preciznije rečeno, promjena i rast koju je Petar prošao u svom životu. Petar se pretvara od običnog svakodnevnog čovjeka u čovjeka vjere toliko čvrste da Krist na njemu gradi svoju Crkvu. Postaje čovjekom koji je uzor apostolima, prvoj Crkvi. Čovjek koji više nije samo jak na riječima, već svoj život završava u Rimu, raspet poput njegovog i našeg učitelja. Portret Petrove osobe pokazuje nam crte mučeništva i svetaštva. No nadasve, pokazuje nam što znači biti čovjek u punom smislu te riječi. U sceni Isusova hoda po vodi možemo vidjeti i vjeru i nedostatak iste. Jednako tako u događajima koji su uslijedili nakon molitve u Getsemaniju. Potpuni očaj koji vodi u laž toliko jaku da slama srce kad slušano o njoj, o odreknuću Krista tj. laži da nema ništa s tim čovjekom. U događajima nakon raspeća vidimo još veći očaj. Vraća se na ono što zna, na ono staro - na ribarenje, misleći da je sve završeno. Nakon svega toga vidimo iskreno pokajanje i priznanje ljubavi u trostrukom Gospodine, Ti znaš da te volim i Petrovo preuzimanje brige za Crkvu. Ima još jedan događaj koji je u knjizi Quo vadis, na samom kraju, kada Petar iz straha za vlastiti život bježi iz Rima i sreće Gospodina na svom putu, te ga pita Quo vadis, kamo ideš? A Gospodin odgovara... idem u Rim da me ponovno razapnu. Na te riječi Petar se slama i odlazi u mučeničku smrt.
Osvrnimo se na trenutak i na Pavla. Njegov život je također prikaz rasta u vjeri. Rasta kao čovjeka. Od fundamentalista koji je bio uskogrudan i slijep u svojoj vjeri do svjedoka vjere. Od malog dječaka, Savla koji je bio prisutan kada su kamenovali Stjepana do Savla koji je progonio kršćane do Pavla vjere. Do Pavla svjedočanstva. Do neumornog radnika i putnika. Evangelizatora i tumača kraljevstva nebeskoga. Da bi došao do Pavla vjere put nije bio nimalo lak. Kada nešto mrzimo iz dna duše, jedino kako možemo kroz tu mržnju prijeći i nadrasti ju upravo je kroz Gospodina i kontemplaciju njegove ljubavi prema nama. Kroz susret sa živim Bogom. Ono što od Pavla možemo naučiti je i strpljenje i poniznost. Nakon susreta sa živim Bogom, Pavao se ne uznosi, već se ponizuje kao možda nikada u životu i strpljiv je u učenju o Kristu. Strpljiv je i u svom susretu s Petrom. Ne trči i ne žuri da ga upozna, već strpljivo čeka kada će biti prilika za to. Nakon godina provedenih u tišini, postaje glasom Gospoda, ozbiljno uzimajući u pamet riječi idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje.
Možda svi ovi primjeri potaknu na razmišljanje i o našim životima. Možda nam Petar i Pavao nisu, da tako kažem, naš prvi izbor u uzoru svetačkog života, jer naposljetku svatko od nas ima svog omiljenog svetca kojeg štujemo s posebnim predanjem i utječemo mu se u najtežim situacijama svog života. No upravo svetci su ti koji nam pokazuju da se od običnog čovjeka može postati svetcem ako Boga pustimo u naš život. Kao što je i sv. Ignacije rekao nitko od nas ne sluti što bi sve Bog učinio kada bismo mu se posve prepustili. Na kraju krajeva i sam Isus nas poziva da budemo sveti i neporočni kao što je svet Otac naš nebeski. Taj put nije nimalo lak i traži odricanje, no toliki svetci nam pokazuju da to ipak nije nemoguće već da se ostvaruje malim koracima. Usudimo se napraviti prvi korak već danas.