Uz misna čitanja 12. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Mikolaj Matinjak

00:04:46:54 Današnje evanđelje stavlja Isusa u prvi plan. Točnije, Isus se zanima što ljudi govore o njemu, za koga ga smatraju. Da to pitanje postavi danas, vjerujem da bi dobio drugačiji odgovor. Isuse, znaš... danas te psuju, kunu, ne žele Ti dobro, niti Ti žele da imaš ikakvog udjela u ovome svijetu. Možda su najblaže riječi koje možemo reći o njemu, ako mu želimo ugoditi. U tome svemu ostaje i Isusovo pitanje... a vi.. što vi kažete tko sam ja?
Svatko od nas voli slušati pozitivne stvari o sebi. Interesiramo se kako nas ljudi percipiraju i doživljavaju. Želimo znati što o nama misle i što o nama govore. Imamo o sebi sliku za koju vjerujemo da je istinita, da nas ocrtava u ovome svijetu i da smo prema svima iskreni i otvoreni. U ovoj situaciji, možemo se identificirati s Isusom i gledati sve to s ljudske strane. Razmišljati o prijateljima, poznanicima, svima onima koje smatramo dobronamjernima u svojem životu. Nakon toga dolazimo do ne baš ugodne spoznaje... Nismo baš takvi kakvima se smatramo. Ljudi nas ne vide u istome svijetlu u kojem se mi sami vidimo. Krhki smo, slabi, grešni i naša slika, slika koju prikazujemo drugima je različita od one naše, obično nije tako dobra kako smo ju mi zamišljali ili vidjeli. U ovome se ponovno možemo identificirati s Isusom i zapitati druge, a vi, što vi kažete, tko sam. Bolje reći... ti... reci mi prijatelju, ti, tko sam ja za tebe.
Pitanje koje se danas postavlja je upravo to osobno pitanje. Pitanje Isusa, tko je on za mene. Pitanje na koje nije nimalo lako odgovoriti. Da živimo u Isusovo vrijeme, najvjerojatnije bismo se složili s Petrom i klimali glavom na njegov odgovor; Ti si Krist, pomazanik. Da smo Pavao, odgovor bi bio ljubav. Netko drugi će reći milosrđe, put, Gospodin, spasitelj, prijatelj, brat, dobri Božo, novorođenče, onaj koji je za nas umro, koji je za nas uskrsnuo, koji je istovjetan s Ocem... No svi ti odgovori su naučeni i ne moraju značiti da su iskreni. Danas smo pozvani da vidimo gdje je Isus u našem životu. Tko je on za nas same. Pozvani smo na susret s Njime, pozvani smo da zavirimo duboko u naše srce i pokušamo naći odgovor.
Stvar koja nas priječi je upravo naš život. Naše srce, naš razum. Često nam je neshvatljivo kako je moguće da je Bog tu a da ga mi ne vidimo. Željeli bismo poput mistika imati susret s Njime, željeli bismo vidjeti da možemo lakše vjerovati. No, kada uključimo razum, dolazimo do spoznaje da bi nas toga bilo strah jer bismo trebali mijenjati svoj život. Tu nam pak nedostaje vjere jer zaboravljamo da nas Isus već poznaje. Da preko njegove smrti i uskrsnuća imamo udjela u Njemu, u njegovom Božanskom životu. Da smo to postali krštenjem. Da se zovemo i jesmo djeca Božja.
A ipak, toliko nas stvari još dijeli od božanske stvarnosti. Nije lako spojiti današnji stil života i molitvu. Božansku stvarnost i svijet u kojem živimo i koji često Boga odbacuje. Ponekad smo previše religiozni i ostali bi u molitvi danonoćno, dok u drugim navratima ta molitva je daleko od nas. Teško je naći, da tako kažem, pravu mjeru. No upravo kroz tu molitvu možemo i trebamo polako sebi davati odgovor na pitanje iz današnjeg evanđelja... A vi, što vi kažete tko sam ja.
Neke dane će biti lakše dati odgovor na to pitanje, dok će se druge dane taj odgovor činiti nemoguć. Neke dane će tako biti i s molitvom, s vjerom; ne samo u Boga nego i u nas same. Neke dane će se noć činiti tamnijom no ikad, dok će druge dane ista biti svjetlija od dana. Istina koja ostaje je da se za vjeru treba boriti. Da smo pozvani da Isusa svaki dan sve više upoznajemo. Da smo pozvani da našu vjeru živimo. Da Isusa prepoznajemo u drugima. Da rastemo u vjeri.
Za putokaz u tom našem rastu imamo Sveto pismo i Isusov život. Imamo svjedočanstva mučenika i svetaca. Imamo svjedočanstva naših djedova i baka, naših roditelja. Naših prijatelja. Osvrnimo se danas oko sebe. Pokušajmo Isusa vidjeti u drugima. Pokušajmo Ga vidjeti u sebi. Pokušajmo odgovoriti na njegovo pitanje... prijatelju... ti, što ti kažeš.... tko sam ja za tebe.