Šesti hrvatski žrtvoslovni kongres

Šesti hrvatski žrtvoslovni kongres održan je od 14. do 16 lipnja u Zagrebu i Sisku u organizaciji Hrvatskog žrtvoslovnog društva i pod pokroviteljstvom sisačkog biskupa Vlade Košića.
Kongres je imao uobičajeni krug žrtvoslovnih tema Hrvatske, ali je naglasak stavljen na istraživanja žrtava Siska i Sisačko-moslavačke županije, Sunje i Petrinje, Moslavine i Banije, a posebno masovnog zločina u Baćinu. Tako je kongres otvoren u petak 14. lipnja u Muzeju Mimara u Zagrebu, predavanjem biskupa Košića „Žrtve u Domovinskom ratu na području Sisačke biskupije“ i uvodnim referatom predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zvonimira Šeparovića „Vrijeme žrtve“.
Drugi dan kongresa održan je u dvoranama Biskupijskog ordinarijata u Sisku Velikog Kaptola, gdje je pedesetak izlagača iznijelo brojne radove na temu kongresa. Između ostalih predavanje su održali Lojzo Buturac na temu „Svećeničke žrtve na području današnje Sisačke biskupije“, Spomenka Jurić na temu „Križni put Sisačke crkve u Domovinskom ratu“, Darko Zahirović na temu „Sisački žrtvoslov - Drugi svjetski rat gubici i Domovinski rat“, Damir Borovčak na temu „Zrin – 70 godina poslije komunističkog genocida“, Marija Krupić na temu „Stradanje kostajničkih i dubičkih Hrvata u II. svjetskom ratu“ i mnogi drugi.
Zadnji dan kongresa započeo je misnim slavljem za sve hrvatske žrtve koje je u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku predvodio biskup. U propovijedi, biskup se spomenuo žrtava koje su na svim stranama pale za Domovinu, a posebno je istaknuo Baćin, mjesto druge, odmah poslije Ovčare, po broju žrtava masovne grobnice u Hrvatskoj. Riječ je o ratnom zločinu nad Hrvatima koji su počinile snage JNA i paravojnih srpskih pobunjenika, 21. listopada 1991. godine, kada su odveli 43 osobe iz Baćina i 13 drugih ne-Srba civila iz Cerovljana. Svih 56 njih smaknuto je na mjestu u blizini sela Baćina. U isto vrijeme, pobunjeni Srbi su dovukli još 30 civila iz Baćina i 27 iz Dubice i Cerovljana te ih ubili na nepoznatoj lokaciji, sveukupno 113 ubijenih i nestalih.
Biskup je istaknuo brojne mučenike od Kvirina do vremena Osmanlija, ali posebno je ukazao na iznimno veliko stradanje ovih krajeva za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je u Gorskom arhiđakonatu stradalo 66 svećenika, 22 bila su bila ubijena, a 38 ih zatvoreno od kojih su 5 odmah u zatvoru, a mnogi i poslije umrli od posljedica zatvorskog mučenja dok su drugi bili protjerani.. Zamislite kako je to bio težak progon Crkve kad je dakle na još manjem prostoru negoli je sada naša Biskupija tada ovdje stradalo čak 66 svećenika! Bio je to gori progon negoli Dioklecijanov.
Takvog zatora katolika nije bilo na ovim prostorima u čitavoj našoj povijesti! A da bude stvar još i gora: to se stradanje katolika i Hrvata i danas krije i negira! Zamislite koliko je to neobična činjenica da se na raznim pločama i spomenicima diljem naše Biskupije, ali i Domovine Hrvatske, nalaze imena samo srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata, a tek tu i tamo koji Hrvat! I dok, hvala Bogu, sada nakon Domovinskog rata imamo gotovo na svim masovnim grobnicama obilježja i spomenike s imenima ubijenih, iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća gotovo da i nema spomenika i imena ubijenih!
Kako je to moguće, pitamo se, osobito kad znamo da se nedvojbeno najveći broj pobijenih Hrvata dogodio upravo u tom vremenu naše povijesti? Zar država Hrvatska ne smije spominjati svoje ubijene sunarodnjake, Hrvate koji su poginuli na bilo kojoj strani u to nesretno ratno i poratno vrijeme? Je li to neka zavjera i urota na djelu, jesu li to još uvijek ubojice i njihovi sinovi tako moćni da nameću samo 'povijest koju pišu pobjednici', misleći pri tom na sebe kao pobjednike, ne priznajući da su i država koju su oni stvarali, propala, i režim, za koji su se borili, danas nestao?
Međutim nije nestala magla u glavama naših ljudi, a čini se niti strah u srcima žrtava i članova obitelji onih koji su imali žrtve u tom vremenu. Zato će Katolička Crkva dok god je bude, dok bude imala slobodu govora i djelovanja, prozivati sve zločince i moliti se za njih da se obrate i priznaju istinu. Zato ću i ja zagovarati istinu, a biti protiv laži koje će se i ovog tjedna u našem Sisku govoriti u uši onih koji ne znaju što je bila prava stvarnost Drugog svjetskog rata i poraća za nas katolike i Hrvate“, poručio je biskup.
U nastavu biskup se zapitao: „Kada će konačno priznati partizanski zločinci svoja zlodjela, pokazati tolike jame i stratišta nevinih ljudi? Je li to naša domovina Hrvatska još uvijek okupirana zemlja, da se ne smije govoriti istina? Takvo stanje već je postalo sramotno i sve više nas međusobno udaljuje, mjesto da se na istini gradi mir, da na pokajanju i pomirenju vlada pravednost i da svi poginuli i stradali nađu i kod ljudi dužni spomen i kod Boga vječno spasenje“, rekao je biskup.
Govoreći od Domovinskom ratu biskup je podsjetio i da je prva žrtva nakon tzv. Balvan-revolucije, tj. srpske pobune u kolovozu 1990. protiv RH bio ubijeni svećenik, župnik Svete Marije u Sisku Antun Grahovar, ubijen 9. studenoga 1990. „U našem su kraju pobijeni mnogi nevini ljudi, a država Hrvatska pomilovala je zločince, samo da bi oni priznali i prihvatili Hrvatsku. Na žalost to se nije dogodilo, što vidimo iz niza žalosnih činjenica, kao što je npr. postojanje dvostruke povijesti – tako da neki državljani RH ne trebaju kao djeca u školi učiti da je Domovinski rat bio agresija Srbije na Hrvatsku, već oni u svojim udžbenicima uče da je to bio građanski rat. To na žalost potvrđuju svojim nepromišljenim izjavama i neki naši najviši predstavnici. To je nedopustivo! Pa mi se neprestano međusobno svađamo oko temeljnih stvari naše prošlosti. Nikako da završimo Drugi svjetski rat, a također niti Domovinski rat. Tu ne može biti više istina. Istina je samo jedna, i dok ju svi ne prihvate, nema nama napretka“, zaključio je kraju biskup.