Uz misna čitanja 10. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Mikolaj Martinjak

Osvrt na današnje evanđelje može nam posvijestiti cijeli naš život i našu vjeru ako ga sagledamo u pravome svjetlu. Prvo što zapažamo je tuga udovice zbog umrloga sina te velika radost nakon što ga Krist uskrisuje. To je i stvarnost našega života. Stvarnost da dragi ljudi oko nas umiru. Smrt je sastavni dio našega života, no teško da o njoj razmišljamo, jer sama pomisao o smrti nas čini nelagodnima. Teško nam je kada se prvi puta suočimo s činjenicom da osoba koja nam je bila prijatelj, poznanik, majka, otac, brat, sestra više neće biti s nama. Točnije, teško nam je kada doživimo prvu smrt koja je osobna, kada se radi o mladoj osobi koju smo poznavali ili o osobi naših godina, osobi u godinama naših roditelja. U tomu trenutno smrt više nije nešto što je daleko i tabu. Smrt postaje prisutna u našem životu na drugačiji način, postajemo svjesni vlastite smrtnosti, svjesni stvarnosti da i mi možemo umrijeti. Svatko od nas se sa smrću nosi na svoj način. Neki osjećaju tugu, dok drugi osjećaju nemoć i mržnju, posebice jer nisu bili u stanju spriječiti smrt, neki pak osjete olakšanje, no činjenica ostaje da ako imamo imalo srca ili osjećaja, smrt nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Usprkos tome, živimo u kulturi smrti, kulturi u kojoj postaje normalno koristiti prezervative ili čak podvrgnuti se abortusu, u kulturi u kojoj postajemo na neki način brojevi. Da bismo zaboravili smrt, okrećemo se prema onome što nas čini sretnima, što nam skreće pažnju s tuge. No činjenica ostaje da nam je potrebno mnogo vremena da se naviknemo da voljene osobe nema i da je smrt itekako stvarna. Svatko od nas misli da ima dovoljno iskustva sa smrću i da će stvari lako prijeći, da sljedeći put nećemo biti toliko emocionalni, da će sljedeći put biti lakše, no tu se uvijek prevarimo. Istina je da koliko god se spremali na smrt, rijetko kad smo spremni.
Vraćajući se na evanđelje i gledajući ga pod vidom kulture smrti možemo još više željeti da i mi u Isusovo ime možemo uskršavati. No, tu zaboravljamo neke bitne elemente današnjeg evanđelja. Jedan od njih je dubina današnjeg evanđelja, a to je uloga udovice. Udovice u izraelskoj kulturi su one koje su na rubu društva, koje su same i koje su stavljene na brigu i skrb dobrih ljudi. Koje žive od milostinje. Za njih se nema tko brinuti. Upravo zato je ova smrt iz današnjeg evanđelja tako tragična i jaka. Nakon što je izgubila muža, sin je bio jedini koji je radio, donosio novac u kuću i bio znakom sigurnosti, znakom osigurane egzistencije. Sa smrću ta sigurnost egzistencije nestaje. S ovim uskrsnućem Isus navješćuje nekoliko stvari. Potvrđuje da je on Mesija koji ima doći, da je prorok. Pokazuje da s njim nada ne nestaje već se rađa. Poziva na život. Na novi život u sebi, pokazuje da je on pobijedio smrt i da nad smrću ima vlast.
Ovih dana smo proslavili blagdan srca Isusova, a današnje evanđelje nam još više svjedoči o toj Kristovoj ljubavi za nas. Pokazuje nam da se ne trebamo bojati smrti, ponajviše da smo i mi pozvani na novi život u njemu. Da se ne radi samo o fizičkom umiranju, već da smo i mi pozvani na novi život iznutra. Da svoje suze možemo predati njemu a da će nam On iz tih suza dati novi život. Pokazuje nam da se s njime ne radi samo o riječima nego i o djelima. Da, voljeli bismo kad bismo mogli reći u njegovo ime nekome da ustane od mrtvih, voljeli bismo da možemo tugu za gubitkom pretvoriti u radost, no to ne znači da ne možemo. To ne znači da se trebamo usredotočiti samo na ono fizičko, već i na duhovno. Da nas Isus poziva na život u sebi, te da mi i druge možemo pozivati na život u njemu. Da tugu možemo pretvarati u radost upravo iz razloga što je On pobijedio svijet. Krist je ovim svijetom prošao čineći dobro, kao što stoji zapisano u evanđelju, no ipak nije izliječio ili uskrisio sve na koje je naišao na svojem putu. To ne znači da je bio nesposoban ili nemoćan učiniti tako, već da nam je dao primjer, smjernicu, putokaz i predokus budućega svijeta, jer na drugom mjestu stoji zapisano ja sam put istina i život i nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Prenimo se stoga iz našeg života okuženog smrću i strahom i čujmo danas riječi 'Mladiću, kažem ti, ustani' i ne bojmo se ustati na novi život koji je ispunjen Kristom, da zajedno sa sv. Pavlom možemo reći; ne živim više ja nego Krist živi u meni. Ne bojmo se birati život.