Uz misna čitanja svetkovine Presvetog Trojstva razmišlja p. Stjepan Šuflaj

Tri biblijska čitanja koja slušamo na Svetkovinu Presvetog Trojstva jesu kao tri prizora u kojima promatramo na djelu sad jednu sad drugu od triju božanskih Osoba koje zajedno djeluju u povijesti spasenja. Prvo čitanje je himna stvaranju. Njom nas bogoslužje želi podignuti do promatranja Oca, izvora i početka svega, koji je smislio plan kako će svoju ljubav izliti na stvorenja sposobna da ga upoznaju i da ga ljube, pa taj plan ostvaruje stvarajući čovjeka na svoju sliku, a svemir na službu čovjeku. U početku svijeta – prije nego li je svijeta bilo – uz Boga nalazimo Mudrost koja govori o Bogu i nazočna je dok on stvara. Ivan je, u Proslovu (svog evanđelja) razjasnio to otajstvo nazvavši tu Mudrost Riječju po kojoj je sve postalo. Sveti Ignacije, utemeljitelj Reda Družbe Isusove svoje mistično iskustvo na rijeci Cardoner u Manresi opisat će ovako: »Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih posumnjao da je Bog sa mnom tako postupao.« U Manresi mu je Bog »otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima, o čemu je u šezdeset i drugoj godini života rekao da sve one spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio«. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. Na neki način možemo reći da je Ignacije u tom viđenju, koje upravo zato što je mistično, iskusio ono što mi čitamo u današnjim čitanjima. Obuzela ga je ta Mudrost Božja koja mu je otkrila počelo svog djela. Otkrila mu je i ono o čemu govori i Sveti Pavao, Oca i Sina u ljubavi izlivenoj po Duhu Svetom. Ta će ga ljubav, izlivena po Duhu Svetom, oboružati tolikom milošću i snagom da će Ignacije kao moto buduće Družbe tražiti da se sve čini na veću slavu Božju.
U poslanici Rimljanima sveti Pavao uvodi nas u jednu drugačiju atmosferu: Čovjek, stvoren na sliku Božju, izgubio je grijehom Božje prijateljstvo i određen je na propast. Ipak Bog ga ne ostavlja pod vlašću smrti, nego ostvaruje veličanstven plan spasenja. Po utjelovljenju, muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista Bog nam otvara ponovno pristup u izgubljeno svetište. Čovjeku je po Isusu Kristu ponovno pružena ruka spasenja.
Pavao o tome svjedoči kada kaže: «Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu». Opravdani znači, da smo po smrti i uskrsnuću Kristovu otkupljeni jednom zauvijek od ropstva grijeha i obnovljeni za novi život po Duhu Svetom. U toj dinamici mi otkrivamo iznova tu veliku povlasticu djece Božje. Bog je ljubav po samome sebi, u biti i nutrini, od vijeka. A ako je oduvijek ljubav, to znači da oduvijek ima u sebi i nekoga koga ljubi – a to je njegov Sin – a oduvijek je i kolanje ljubavi u Bogu, a to je Duh Sveti. Zato evanđelist Ivan kaže: «od mojeg uzima i navješćivat će vama». Koje li ljubavi, kojeg li prijateljstva, koje li milosti da možemo biti dostojni te objave. Veliki je to dar kojeg je Ignacije bio svjestan i zato je često plakao kad bi mu ta beskrajna milost ganula srce. U sabranosti i šutnji dolaze velike riječi. U Knjizi mudrih izreka ta nam se tajna objavljuje kroz sve stvoreno. Veličina Božja, prosvjetljuje srce koje čezne da bude prosvijetljeno jer u jednostavnosti srca Bog progovara. A veliki smo onoliko koliko smo sposobni ljubiti i biti ljubljeni.
Molimo danas jedni za druge da kao pojedinci i kao Crkva ljubimo i to na način kao što je Ignacije to izrekao: «Gospodine daj mi samo svoju ljubav i milost pa dosta sam bogat i ne tražim ništa više». Amen.