Biti pastiri znači „hoditi usred i iza stada“ saginjući se nad onima koje nam je Bog
povjerio, podižući i ulijevajući nadu – ustvrdio je papa Franjo govoreći sinoć u bazilici
svetoga Petra, tijekom ispovijesti vjere talijanskih biskupa. Naša je sloboda uvjetovana
tisućama vanjskih i unutarnjih čimbenika, koji često potiču gubljenje, obeshrabrenje,
pa čak i nevjeru – primijetio je Papa. Gospodin zaista ne želi poticati te osjećaje
i ponašanja; tim se služi neprijatelj, Đavao da osami u gorčini, žaljenju i obeshrabrenju.
Isus, Dobri Pastir, ne ponižava niti ostavlja u grizodušju: u Njemu govori Očeva nježnost,
koja tješi i podiže; iz podjele nas srama izvodi, jer sramljenje nas zaista dijeli,
u tkivo povjerenja, daje hrabrost, iznova povjerava odgovornost, vraća poslanju –
ustvrdio je Sveti Otac ističući da pastir mora biti budan. Nebudnost pastira čini
mlakim, rastresenim, zaboravnim pa čak i nestrpljivim, zavodi ga izgledom karijere,
zamamljivanjem novca i kompromisima sa svjetovnim duhom; uljenjuje ga, pretvarajući
ga u službenika, državnog klerika koji se brine više o sebi, organizaciji i strukturama,
negoli o istinskom dobru puka Božjega. Tada se pada u opasnost, poput apostola Petra,
nijekanja Gospodina, premda se izvanjski predstavlja i govori u ime Gospodina, a zatamnjuje
se svetost hijerarhijske Majke Crkve, čineći je manje plodnom – objasnio je papa Franjo. Objašnjavajući
službu pastira rekao je da se pravi pastir svakodnevno pouzdaje u milost i snagu Gospodnju
unatoč našim slabostima. Biti pastir znači posvema prihvatiti odgovornost vođenja
stada, slobodan od svih sveza koje su na putu zdrave apostolske brzine, odlučan u
vođenju, da naš glas bude prepoznatljiv svima koji vjeruju i onima koji još nisu „iz
ovoga ovčinjaka“ (Iv 10,16). Pozvani smo posvojiti Božji san, čija kuća ne poznaje
isključivanje osoba i naroda, kako je proročki naviještao Izaija – ustvrdio je Sveti
Otac. Biti pastiri znači spremno hoditi usred i za stadom, kadri slušati tiho
pripovijedanje patnika a podupirati hod onoga koji misli da ne može izdržati; biti
pozorni na pridizanje, tješenje i ulijevanje nade. Iz dijeljenja s poniznima naša
vjera uvijek izlazi ojačana: odstranimo dakle sve pretpostavke da se možemo sagnuti
nad onima koje je Bog povjerio našoj skrbi. Među njima posebno mjesto čuvajmo za svoje
svećenike: poglavito za njih, neka naše srce, naša ruka i naša vrata uvijek budu otvorena
– potaknuo je Sveti Otac. Govoreći o crkvenoj službi, Papa je rekao da se njezina
mjera očituje u raspoloživosti za slušanje, u poniznosti i posvemašnjem sebedarju.
Uostalom, davanje svega, sve do života, za Njega, posljedica je zaljubljenosti u Gospodina:
po tomu se ima odlikovati naša pastoralna služba. Mi nismo izraz neke strukture ili
neke organizacije: i vršenjem svoje vlasti pozvani smo biti znak prisutnosti i djelovanja
uskrsloga Gospodina, izgrađivati dakle zajednicu u bratskoj ljubavi – zaključio je
Papa, a potom se molitvom obratio Mariji, Našoj Gospi: Majko tišine, koja čuvaš
Božje otajstvo, oslobodi nas od idolatrije sadašnjosti, kojoj robuju zaboravni. Lijekom
pamćenja liječi oči pastira: vratit ćemo se svježini izvora za moleću i pokorničku
Crkvu. Majko ljepote, koja cvjeta iz vjernosti svakodnevnom radu, trgni nas i mrtvila
lijenosti, kukavnosti i malodušnosti. Pastire zaodjeni samilošću koja ujedinjuje i
upotpunjuje: otkrit ćemo radost uslužne, ponizne i bratske Crkve. Majko nježnosti,
koja obavija strpljivošću i milosrđem, pomozi nam spaliti žalost, nestrpljivost i
ukočenost onog tko ne poznaje pripadništvo. Posreduj kod svoga Sina da naše ruke,
noge i srca budu okretni: s istinom u ljubavi gradit ćemo Crkvu. I bit ćemo Božji
puk na putu prema Kraljevstvu. Amen!