Uz misna čitanja svetkovine Duhova razmišlja p. Stjepan Šuflaj
Svetkovina Duhova
svake godine pruža Crkvi prigodu da, tako reći, uđe u samu sebe i uoči kako je oživljava
i vodi Duh Sveti. Ta prisutnost uskrslog Isusa u Crkvi jest prisutnost koja na različite
načine nastavlja povijesnu prisutnost Isusovu iz jedenog vremena; prisutnost koja
je ipak otajstvena, i jedna osoba; treća Osoba presvetog Trojstva. Duh Sveti možemo
reći je duša Crkve. Bez Duha Svetog Bog je daleko, Krist ostaje u prošlosti, Evanđelje
je mrtvo slovo na papiru. I upravo silazak Duha Svetoga nad apostole jest trenutak
u kojem se dodiruju i susreću dva puta. Jedan je silazni: Od Oca po Sinu u Duhu, a
drugi uzlazni: Od Duha po Sinu k Ocu. Tako se naš put rađa od Boga i vraća k Bogu.
U tom svjetlu Duhovi su kao neki nastavak Uskrsa. Isus odlazi od svojih po tijelu
ali ostaje zauvijek s njima po Duhu. O toj prisutnosti Isus govori učenicima na Posljednjoj
večeri kad kaže: «I ja ću moliti Oca i On će vam dati drugog Branitelja, da bude s
vama zauvijek. Branitelj - Duh Sveti kojega će Otac poslati u moje ime, poučavat će
vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što sam vam rekao» (Iv, 14, 15.26). U Isusovu
govoru Duh Sveti se ukazuje kao stalni put koji s jedne strane povezuje Isusa s Ocem,
a s druge Isusa s učenicima. On je veliki, jedinstveni, beskrajni Dar, koji je pao
na Crkvu i razlomio se na mnogo različitih darova – karizma, kao i svjetlost koja
proizvodi različite boje, ovisno o tjelesima na koja padne. Za primanje tog Dara mi
se moramo pripraviti. Na neki način moramo se obratiti. Preobraziti starog čovjeka
u novog. Zato sveti Pavao inzistira da živimo po Duhu a ne po tijelu jer tijelo je
podložno grijehu i propadljivosti. Po tijelu mi živimo starog čovjeka sklona prijevari,
zavisti, ljubomori, svađi, razdoru dok po novom čovjeku, rođenu po Duhu, mi postajemo
sposobni za ljubav, prijateljstvo, zajedništvo, radost i sreću. Pavao jasno kaže da
život po tijelu znači smrt. Drugim riječima, duhovna kržljavost priječi milost koja
nas želi osloboditi podložnosti robovanja grijehu. Pavao naglašava važnost te preobrazbe
kada kaže: «I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha ali Duh je
život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama,
Onaj koji uskrisi Isusa od mrtvih oživjet će i smrtna tijela vaša po Duhu Svetom koji
prebiva u vama» (Rim, 10-11). U tom svojevrsnom obraćenju mi zapravo otkrivamo ono
što je najistinskije i najstvarnije u životu a to je život s Bogom koji se ostvaruje
po Duhu koji je prije svega znak Božjeg djelovanja u čovjekovoj nutrini. Najprije
taj se dar očituje u molitvi. Tako je molitva ponajprije, pa i kada toga nismo svjesni,
poticaj koji dolazi od Duha. Zato smo pozvani da se kroz molitvu i krjepostan život
sve više suobličujemo Kristu a to možemo jedino ako dopustimo da nas Duh Sveti odgaja
i vodi. Ono što nas može priječiti na tom putu jest tvrdokorno i još neobraćeno srce.
Jedan duhovni pisac to stanje prikazuje ovim riječima: «Prođu i čitave godine, često
i sav život, da trgujemo s tim hoćemo li se predati Bogu. Ne možemo se odlučiti da
učinimo tu posvemašnju žrtvu…Pridržavamo si toliko osjećaja, navezanosti, planova,
želja, nadanja, umišljenosti kojih se ne želimo lišiti umjesto da se potpuno ogoljela
duha predamo Bogu da nas on posve posjeduje. To su navezanosti kojima nas neprijatelj
sputava u nastojanju i napredovanju u savršenosti. Te ćemo varke prepoznati u času
smrti, te ćemo se poput djece zabavljati nad vlastitim sitničarenjima». Molimo
Gospodina da po Duhu Svetom spoznamo tu beskrajnu ljubav kojom nas Bog ljubi i da
se čitavo naše biće obrati, okrene i usmjeri prema Kristu u ljubavi preko molitve.
Amen