Uz misna čitanja 5. vazmene nedjelje razmišlja p. Alan Modrić

Naš ovozemni život prate mnoga pravila kojih se moramo držati: radi se o državnim zakonima, pravilima ponašanja u međuljudskim odnosima, pravilima u obitelji, školi, na poslu. Uglavnom, možemo slobodno ustvrditi da je nemoguće zamisliti skladan ljudski život bez određenih propisa i zapovijedi i njihovog vjernog pridržavanja. Međutim, sve te zapovijedi, propisi i zakoni gube svoju svrhu ako u njima nema nečeg većeg i uzvišenijeg. To veće i uzvišenije izraženo je u središnjoj temi Službe riječi na 5. vazmenu nedjelju, a koja nosi jednostavan naziv: nova zapovijed ljubavi. Zanimljivo je primijetiti kako u samom Svetom pismu broj Božjih zapovijedi se smanjuje i one postaju sve jednostavnije: najprije u Starom zavjetu imamo 10 zapovijedi, potom Isus u svome djelovanju govori o dvjema zapovijedima ljubavi prema Bogu i bližnjemu, da bi se sve na kraju, u događaju Posljednje večere svelo na jednu jedinu zapovijed: Ljubite jedni druge.
Takvu ljubav svjedoče apostoli Pavao i Barnaba u 1. čitanju iz Djela apostolskih kada revno obilaze kršćanske zajednice koje su osnovali i bodre vjernike da ustraju u vjeri „jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje“. Apostoli postavljaju tim zajednicama brižne starješine koji će im služiti, i na taj način pokazuju da hijerarhija u Crkvi nije nešto što se protivi Božjoj ljubavi, nego upravo potiče tu ljubav, kao što nam u zadnje vrijeme snažno svjedoči i papa Franjo koji svojom toplinom i nježnošću naučava što znači i treba biti hijerarhija bilo u Crkvi, bilo u društvu: element koji potiče solidarnost, poštovanje i povezanost među ljudima.
Drugi pak apostol, Ivan, u svojoj Knjizi Otkrivenja, koja se mnogo čita u vazmeno vrijeme zbog razloga što najavljuje naš konačni ulazak u radost Kristove Uskrsne pobjede, govori o posljedicama Božje ljubavi kada opisuje novo stvaranje u slikama novog neba i nove zemlje. U središtu tog novog stvaranja je novi Jeruzalem, koji simbolizira Crkvu proslavljenu u nebesima, „Zaručnicu nakićenu za svoga muža“. U takvome Jeruzalemu ostvaruje se u punini Božje ime Emanuel, S-nama-Bog: “On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima“. U takvoj slavnoj budućnosti koja čeka Crkvu i vjernike, ali tek nakon ovozemnog hodočašća, koje u sebi sadrži i patnje i križeve, Otac nebeski obrisat će svu bol i žalost, neće više biti muke i patnje, nego blaženo uživanje u vječnom životu. Ovaj odlomak Knjige Otkrivenja završava riječima: „ Evo, sve činim novo!“, i na taj način pokazuje da Isus nije samo jedanput u povijesti čovječanstva djelovao, a onda ga prepustio da se snalazi kako zna i umije, nego uvijek je na djelu, uvijek stvara nešto novo i drugačije, makar mi to ne primjećivali i ne shvaćali.
U skladu s takvim činjenjem novoga, Gospodin Isus na Posljednjoj večeri također stvara jednu, za naše ljudsko ograničeno poimanje, novost, novost ljubavi: Ljubite jedni druge. Mogli bi se zapitati: Pa u čemu je tu novost? Zar to ne naučavaju i druge religije, filozofije, svjetonazori, zar se ne govori o tome na televiziji, radiju, filmu, kazalištu, zar se ljubav ne živi na sve strane i u svim oblicima međuljudskih odnosa? Da, tako izgleda, ali ova zapovijed je nova u smislu onoga svoga dijela kojega Isus odmah ne izražava, kao da nas želi začuditi i potaknuti na netom spomenuta pitanja, da bi potom otkrio pravu novost, ali i smisao ljubavi koju moramo živjeti u našoj svakodnevnici. Puni evanđeoski navod kaže sljedeće: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge“. I evo novosti koju čini Isus i kojoj nas podučava: ne ljubiti jedni druge na naš ljudski ovozemni način, nego na Božji, nadzemni način, jer mi smo stvoreni ne za ovu zemlju i ovaj život kojim trenutno živimo, nego za novo nebo i novu zemlju, za nebeski Jeruzalem, i za vječni život kojim ćemo u budućnosti živjeti. To je pravi istinski smisao ljubavi koja nalazi puninu svoga ostvarenja tek u liku našeg Uskrslog Gospodina Isusa Krista. U svjetlu takve nove zapovijedi ljubavi i mi moramo izgrađivati naše odnose ljubavi. Usporedimo ovu zapovijed s jednom prijašnjom Isusovom zapovijeđu: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Za nas ljude je već ova zapovijed iznimno teška za ostvariti, jer priznali mi to ili ne, ali mi sebe, svjesno ili nesvjesno, stavljamo u prvi plan, a sve druge iza sebe. Zašto Isus sada podiže kriterije, jer traži ne samo da ljubimo druge kao sebe same, nego čak štoviše, da ih ljubimo savršenom Božjom ljubavlju? To čini jer poznaje ljudsko srce koje se ne može zadovoljiti s osrednjošću i uvijek teži za višim, za savršenim, a što može biti savršenije od Boga i njegove ljubavi? Stoga, s novim snagama koje su obnovljene i obnavljaju se radošću Kristovog Uskrsa krenimo u daljnje naše ovozemaljsko hodočašće prema novome Jeruzalemu ljubeći jedni druge kao što nas je ljubio Onaj koji se rodio, živio, umro i uskrsnuo za nas kako bi mi svi zajedno sudjelovali na Nebeskoj gozbi Njegove slave.