Uz misna čitanja 4. vazmene nedjelje razmišlja p. Alan Modrić

Kao što nam je poznato na temelju našeg ljudskog iskustva, da bi se izgradio duboki i istinski međuljudski odnos neophodno je da između različitih osoba postoji povjerenje. Bez ove osobine nemoguće je izgrađivati plodan ljudski odnos koji bi u pozitivnom smislu formirao osobe i činio ih boljima, a kada postoji uzajamno povjerenje, moguće je da dva čovjeka ili više njih budu povezani dubokim prijateljstvom i ljubavlju, čak i onda kada među njima ima razlika i nesuglasnosti. Kolika je važnost povjerenja u osobnim odnosima, a posebice u odnosu čovjeka prema Bogu govore nam i misna čitanja koja slušamo na 4. vazmenu nedjelju, i u čijem središtu stoji lik Isusa Krista kao Dobrog Pastira koji ima prisni odnos sa svojim ovcama.
U 1. čitanju iz Djela apostolskih slušamo kako obraćenici prihvaćaju evanđelje u okviru vlastite kulture i mentaliteta. Obraćenici pogani s radošću u srcu slušaju i prihvaćaju Riječ Božju, koju naprotiv odbijaju Židovi, kojima je ta Riječ prva bila namijenjena. Tu se pokazuje da bez vjere i povjerenja nema niti radosnog i prisnog međuljudskog odnosa: oni koji su zaraženi nerazumijevanjem i zavišću uvijek će reagirati negativno na činjenicu da ima ljudi koji vjeruju i prihvaćaju Riječ Božju kao djeca, s nevinošću i otvorena srca. Događaj odbacivanja sa strane “izabranog naroda”, a prihvaćanje od onih od kojih se to ne očekuje, pokazuje da u vjeri nema unaprijed izabranih, koji to izabiranje stječu kao nekakvu povlasticu samim svojim rođenjem, nego je za vjeran odnos prema Bogu potrebno povjerenje u njegovu osobu i njegovu riječ.
Drugo čitanje iz Knjige Otkrivenja osvjetljava kamo Uskrsli Krist vodi one koji imaju povjerenja u Njega i snagu Uskrsnuća: to nije svjetsko, ovozemno, prolazno veselje, nego blaženstvo vječno, pošto se prođe kroz patnje koje svijet i povijest zadaju onima koji s dječjim povjerenjem slijede Uskrsloga. U središtu konačnog, nebeskog slavlja mnoštva koje dolazi “iz svakog naroda i plemena i puka i jezika” stoji Jaganjac, Krist koji je Pastir svojega stada koje biva vođeno na izvore života vječnoga. Oni koji slijede Jaganjca i Pastira Božjeg imati će poteškoće i prepreke u životu, neće ih mimoići križ, kao što nije mimoišao Krista, ali zahvaljujući vjeri i povjerenju koje gaje u svome srcu prema Uskrslome Pobjedniku, uspjet će sve prevladati, i na kraju ući u život vječni. Ono što vjernicima daje snagu je upravo nada da će se ostvariti riječi Gospodnje s kojima završava odlomak Knjige Otkrivenja: “I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih”.
U kakvom prisnom i povjerljivom odnosu stoje Isus i njegovi vjerni najbolje oslikava odlomak Ivanova evanđelja koji započinje riječima: “Ovce moje čuju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom”. Između Krista i vjernika stvara se prisnost, zajedništvo, intimnost, što izriče glagol “poznati”. Nastaje osobna povezanost ljubljenih osoba, iz koje se rađa vjera i predanje. Isus nije najamnik koji pred najmanjim znakom opasnosti bježi i ostavlja ovce vukovima da ih pojedu: ne, on je dobar i brižan Pastir, koji život polaže za svoje ovce, kome je stalo do svake pojedine ovce, a posebno do one koja se izdvoji od stada i krene lutati. A koji je uzrok takve ljubavi Kristove? To je izraženo u posljednjim riječima evanđeoskog odlomka: “Ja i Otac jedno smo”. I upravo iz takve intimne povezanosti Oca i Sina proizlazi i sva snaga Sinovljeve ljubavi za ovce, koje nisu samo njegove, nego i Očeve. Zbog toga i same ovce nalaze sigurnost i povjerenje u svoga Pastira, uvjerene da ih ništa ne može rastaviti od ljubavi Božje, koja se konačno i za cijelu vječnost objavila u Isusu Kristu.
Sve ove simbolične slike koje nalazimo u misnim čitanjima 4. vazmene nedjelje pozivaju nas da u svome svakodnevnom životu zaživimo takvu prisnost ponajprije s Gospodinom, a onda na temelju toga i s ljudima, jer kao što su Otac i Sin jedno, tako i Isus u svojoj svećeničkoj molitvi zagovara i naše međusobno jedinstvo, jer na kraju krajeva svi smo mi djeca istoga Oca Nebeskoga. Sva nastojanja da se izgradi mir i povjerenje među pojedincima i narodima daju ploda tek onda ako se krene od ove temeljne istine da je cjelokupno čovječanstvo duboko povezano, i to povezano u Bogu, makar na to gledali bilo na različiti način, što pokazuje postojanje različitih religija, bilo da se u to ne vjeruje, kao što to pokazuje širenje sekularizma i nevjere u današnjem svijetu. Mi vjernici smo pozvani da svojim životom svjedočimo takvu povezanost i međusobno povjerenje jer naš Pastir nas skuplja da kao braća i sestre živimo u radosti zajedništva, i na taj način širimo Radosnu vijest Kristova Uskrsnuća. Neka nas u svemu tome prati i Božji blagoslov i molitva Naše Majke koja neprestano prati svoju djecu svojim posredovanjem kod Sina!