Uz misna čitanja svetkovine Uskrsa razmišlja p. Danijel Koraca

U tami naših crkvi noćas će odjeknuti navještaj „Svjetlo Kristovo!“ Poklik je to koji razbija grobnu tišinu. Grob je prazan. Krist uskrsli, u liturgijskom slavlju otajstveno označen uskrsnom svijećom, među nama je prisutan kao pobjednik, onaj koji je nadvladao smrt. I kao što se po našim crkvama pale svijeće jedna o drugu, tako se i glas o praznome grobu širi Jeruzalemom. Prva koja je vidjela prazan grob je Marija Magdalena, koja je već rano ujutro došla do posljednjeg počivališta dragog joj Učitelja. Iz istih stopa trči do Šimuna i drugog učenika, kako sebe naziva autor izvještaja, i javlja im vijest: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Petar i Ivan trče do groba, ulaze unutra i pronalaze samo povoje. Prema Ivanovom izvještaju samo je on taj koji je odmah povjerovao i odmah nam pojašnjava razlog svoje vjere on je upoznao Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Ivanova vjera temelji se na Svetome pismu, koje nije obična povijesna knjiga Izraelskoga naroda, nego je sveta povijest, povijest Božjeg djelovanja u svijetu, a napose u Izabranom narodu. Gledajući iz te perspektive na povijesne prilike otkrivamo što je sve i kako Bog kroz povijest činio ne bi li popravio ljudske pogreške. Zato i mi u uskrsnome bdijenju u sažetom obliku prolazimo povijest spasenja, od stvaranja do Isusa Krista. Bez te povijesti ne možemo shvatiti što je Uskrs i zašto je on potreban. Mogli bismo reći da onaj koji samo na Uskrs dođe na misu i sluša izvještaj o praznome grobu neće moći povjerovati što se to dogodilo. Za vjeru u Uskrsloga potrebno je poznavati povijest spasenja, a napose događaj Isusa Krista, čitav njegov život i djelovanje, koje kroz liturgijsku godinu u Crkvi proživljavamo. Sve ostalo je lijepa tradicija, a vjera se hrani živim susretanjem. Imajmo na umu da nitko od učenika nije izravno prepoznao uskrsloga Isusa, nego preko znakova. Ivan iz onoga što su Pisma rekla, Marija Magdalena u glasu koji je zazvao njezino ime, učenici u Emausu u lomljenju kruha, apostoli na Genezaretskom jezeru u čudesnom ulovu, Toma u njegovim ranama. Koji su to znakovi po kojima ja prepoznajem prisutnost Krista uskrsloga u mome životu? U kojim sam to trenutcima osjetio da je on živ i da se zauzima za me?
Nakon što nam je liturgija svečano opjevala u hvalospjevu uskrsnoj svijeći povijest spasenja, služba riječi postupno ponovno prolazi tu povijest i doziva nam u pamet što se zapravo dogodilo. Bog je stvorio svijet i sve što je na njemu, i vidio je da je dobro ono što je stvorio. Kao vrhunac svoga stvarateljskoga djela stvorio je Bog i čovjeka, muško i žensko, i vidio je da je veoma dobro što ih je stvorio. Međutim, slijedio je onaj ljudski čin neposluha, jesti s drva s kojeg je Bog rekao da se ne smije jesti. Od tog trenutka počinje se odvijati povijest spasenja, povijest u kojoj će Bog neprestano pokušavati doprijeti do čovjeka i vratiti ga u zajedništvo koje je grijeh narušio. Neprestano je Bog čovjeku nudio svoje prijateljstvo i savezom ga učvršćivao, počevši od Abrahama, kojem je umjesto žrtve svoga sina Bog sam darova žrtvenu životinju, preko saveza na Sinaju, nakon što su se Izraelci oslobodili egipatskoga ropstva, pa sve do obećanja novoga saveza po prorocima, od kojih nam Ezekiel naviješta kako će Bog stvoriti čovjeku novo srce i udahnuti mu novi dah. Ne može čovjek sam doći do te novosti, potrebna je posebna Božja intervencija.
Liturgija u vazmenoj noći pred nama oživljava povijesno ispreplitanje Božje vjernosti i ljudske nevjernosti, i polako nas dovodi do onog zadnjeg, neopozivog, novog saveza u Isusu Kristu. Saveza kojeg je Bog sklopio s čovječanstvom u krvi svoga vlastitoga Sina, u krvi koja se za sve proljeva. Ne bez razloga Uskrs se dovodi u blisku vezu izlaska Izabranog naroda iz egipatskog ropstva. Taj povijesni izlazak slika je onog pravog, konačnog čovjekovog oslobođenja u Isusu Kristu. U svetkovini Uskrsa slavimo taj novi prolaz, novi izlazak, novi savez, novi oblik prijateljstva s Bogom.
Nekoć je Izabrani narod prošavši kroz Crveno more došao do svoje slobode. No, tome prolazu kroz more, prethodio je jedan drugi prolaz, prolaz anđela zatornika kroz Egipat. U tom prolazu anđeo je pobio sve prvorođence u kućama kojih dovratnici i nadvratnici nisu bili obilježeni janjećom krvlju. Krv jaganjca bila je znak raspoznavanja. Ona je značila život, a potom i slobodu. Evanđelist Ivan jasno označuje Isusa kao novoga jaganjca, jaganjca čija krv znači poštedu, znači život, slobodu, spasenje. U egipatskoj noći krv jaganjca izdvajala je jednu skupinu ljudi od mnoštva, Isus pak svoju krv prolijeva za mnoge. Nitko nije izuzet, tko god želi pozvan je oprati se u njegovoj krvi. Premda se naše pranje događa u vodi, u krsnoj vodi, njoj je temelj Isusova smrt, njegova prolivena krv. Kršteni umrijesmo i život je naš skriven s Kristom u Bogu, reći će sveti Pavao Kološanima. To će reći da i mi, premda smo još u tijelu, već živimo na uskrsni način. Potrebno je samo da se pojavi Krist i da se mi s njime pojavimo u slavi. Čini mi se ponekad kako smo premalo svjesni da nam je uskrsnuće već darovano u krštenju. Već u sebi nosimo tu klicu novoga života. Ničim ga ne zaslužujemo, ono je već tu, kao dar Krista uskrsloga. Stoga nas i sv. Pavao poziva da u svome životu težimo za onim što je gore, a ne za zemaljskim. Da već sada u ovome svijetu, kakav god on bio, i koliko god nam se činio protivan, živimo vrijednosti koje nas je Isus učio.
Drugi uskrsni izvještaji o susretima s Uskrslim dat će nam kompletnu sliku onoga što se događalo. Uskrsli Isus se ukazuje učenicima i polako u njima budi vjeru da je živ i njima povjerava poslanje da tu vijest pronose dalje, do na kraj kugle zemaljske, do kraja vremena, do svršetka svijeta. Mi smo tomu svjedoci.