Križni put na Maceljskoj gori

Župa Sv. Juraj Đurmanec, u suradnji s Društvom hrvatskih katoličkih muževa i Udrugom „Macelj 1945“., u subotu 16. ožujka 2013., tradicionalno pred V. korizmenu nedjelju, održava IV. križni put „Stopama pobijenih Đurmanec-Ilovec-Macelj“.
Molitva Križnog puta počinje u 09.00 sati na prvoj križnoj postaji – Željezničkom kolodvoru u Đurmancu, do kojeg su partizani u svibnju 1945. dovozili već teško izmučene zarobljene hrvatske civile i vojnike pa ih od tuda pješice tjerali do prethodno im već iskopanih grobnih jama u Maceljskoj gori.
Križnim postajama na mjestima pogubljenja žrtava, nakon otprilike 8 km, dolazi se do posljednje 14. postaje Macelj, gdje će u crkvi Muke Isusove, Svetu Misu služiti predvoditelj križnoga puta, mjesni župnik o. Vlado Mustać.
Pred postajama i kapelicama duž križnog puta hrvatskih mučenika iz 1945., molit će se „Križni put Gospodina našega Isusa Krista – na spomen žrtvama Križnoga puta“, koji je napisao o. Bonaventura Duda. Više o tomu govori Željko Tomašević.
Maceljsko gorje kod Krapine je najveće do danas otkriveno stratiše svećenika, redovnika, hrvatskih civila i vojnika na području Republike Hrvatske.
Križni put razoružane hrvatske vojske i civila je započeo na Bleiburškom polju, gdje su ih Englezi izručili partizanima, koji su ih potom okrutno ubijali i tjerali do nebrojenih stratišta, uskraćujući im hranu i vodu.
Veliko mnoštvo Hrvata je smjerom preko Dravograda dotjerano u 60-ak km udaljeni Maribor, gdje su ih prema procjenama pobili čak do 60.000, a preostale su razvrstali u kolone križnih putova, od kojih su jednu usmjerili prema Maclju, Đurmancu, Krapini i sabirnim logorima u Mirkovcu i Oroslavlju.
Prema svjedočenju zapovjednika Vojne OZNE u Krapini i jednog od glavnih osumnjičenika za počinjenje zločina, partizanskog poručnika Stjepana Hršaka, koje je objavljeno u listu „Nacional“, br. 27 od 24. svibnja 1996. (str. 22), ti mučenici nisu ni u zagorskim logorima dobili vode ni hrane, već su pojeli svu travu na poljani i sve lišće po granama. Smrtnom kaznom se prijetilo svakomu tko bi im pokušao dobaciti komadić kruha ili dati vodu.
Na poljani kod Đurmanca su bile zaustavljene prve kolone zarobljenika, a u selu je bilo i sabiralište na pilani između groblja i crkve, kao i na proplanku uz šume s obje strane sela.
Partizanski zločinci su izmučene ljude tjerali do grobnih jama iskopanih u šumama Maceljske gore, čak i na visokim vrhovima poput Ilovca, gdje su ih potom na najokrutnije načine ubijali. Nad ljudima su se iživljavali pucajući im u prepone pa ih zatrpavali u jame, još žive i u mukama. Ipak, partizani su većinu maceljskih žrtava ubili sjekirama i drugim hladnim oružjem.
Zločin na Maceljskoj gori je već u lipnju 1945., prvi zabilježio gvardijan franjevačkog samostana o. Ostijan Ostrugnaj u „Kronici Franjevačkog samostana u Krapini“, i to kao „najbolniju ranu u Krapini“, „klaonicu tolikih nevinih žrtava“ –stratište na gori Macelj. Zapisao je imena 11 svećenika i bogoslova i 9 redovnika franjevaca, ubijenih na mjestima Lepa Bukva, na Ilovcu i u Smiljanovoj grabi.
Uz gvardijanovu Kroniku, za otkrivanje maceljskoga zločina je najzaslužniji gospodin Fran Živičnjak, koji je nakon 1990., uspio nagovoriti partizanskog vodnika i djelatnika Vojne OZNE Mladena Šafranka da za života otkrije mjesta mnoštvenih grobnica.
Tako je 1992. otvorena prva jama pod oznakom „IVd“, u koju su partizanske ubojice bacile pobijene svećenike, bogoslove i civile, a potom su otvorene još 22 jame.
U njima su pronađeni ostatci ukupno 1.163 žrtve, koji su potom zbog nebrige državnih tijela, punih 12 godina bili odloženi na Zagrebačkom medicinskom fakultetu, a dostojno su na Maclju pokopani tek 22. listopada 2005. godine. Hrvatski mediji su pokop čak 1.163-oje ljudi, sramno oglasili tek kao sporednu vijest.
Samo prema spoznajama partizana Šafranka, na Maceljskoj gori je pobijeno oko 13. 000 ljudi, čija su tijela zakopana u još 130 neotkrivenih jama. Šafranko je otkrio i imena 15 ubojica, dok se imena ostalih 45 ubojica, nije mogao sjetiti.
Nakon objave njegova imena u listu „Nacional“ 1996., svjedok Šafranko je umro pod čudnim okolnostima.
Naknadno su na Maceljskoj gori otkrivene još 32 mnoštvene grobnice, koje još nisu otvorene.
Svjedočenja i druge dokaze o načinu i mjestima počinjenja zločina, žrtvama, mučiteljima i ubojicama, gospodin Fran Živičnjak je objavio u knjizi „U vječni spomen“, posvećujući je svojim prijateljima i mučenicima, kao trajni zapis njihove neopisive patnje i stravične smrti.
Primjerice, svjedočenja i prikupljeni dokazi upućuju na Stjepana Hršaka kao krvnika 20-orice svećenika i franjevca. Unatoč podnesenoj kaznenoj prijavi, nadležna državna tijela nisu protiv njega pokrenula kazneni postupak pa on slobodan živi u vili na zagrebačkom Tuškancu.
Optuženom Hršaku je javnu zaštitničku podršku osobno pružao i bivši predsjednik Stipe Mesić, jednako kao i 2011. uhićenom Josipu Boljkovcu, dok je istodobno, zajedno s tzv. „antifašistima“, zagovarao progon hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, hineći jednak odnos prema zločinu.
Svjedočenja o Ivanu Fiziru kao o najpismenijem istražitelju Civilne OZNE, nakon čijeg ispitivanja su ljudi odvođeni u smrt, zanimljiva su zbog znakovitosti društvenog stanja 1993., kada je u slobodnoj Hrvatskoj, Fizir postao gradonačelnik Krapine.
Za partizanske zločine na Maceljskoj gori, koji su strašni po mnoštvenosti i načinima ubijanja žrtava, do današnjega dana nije nitko odgovarao.
Međutim, nedugo nakon objave knjige „U vječni spomen“ 1998., i njezin autor Fran Živičnjak je nađen mrtav u svom stanu u Zagrebu.
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Udruga „Macelj 1945“ je za sve koji žele hodočastiti na Križni put na Maceljsku goru, osigurala prijevoz iz Zagreba, s polaskom u 7.30 sati ispred Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“, za koji se potrebno predbilježiti gosp. Damiru Borovčaku, na broj mob. [phone]