Uz misna čitanja 4. korizmene nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca

Prispodobe su specifična pripovjedačka tehnika kojom se Isus često služi kako bi svoje slušatelje, koristeći primjere iz svakodnevnog života, doveo do razumijevanja poruke spasenja. U svome obraćanju ljudima Isus se koristi različitim tehnikama kako bi svome slušatelju što više približio svoju poruku, kako bi zapravo sam slušatelj Isusovo propovijedanje poistovjetio sa svojim razmišljanjem, kako bi uvidio da su Isusove poruke i njegovi stavovi zapravo duboko u njemu ukorijenjeni, ali su životne okolnosti učinile da se na njih zaboravilo. Današnja prispodoba, upućena u prvom redu farizejima i pismoznancima koji su mu prigovarali da blaguje s grešnicima, vjerujem nam je svima dobro poznata. Radi s o ocu i njegova dva sina. Mlađi sin traži svoj dio dobara još za očeva života, uzima novac i odlazi u kraj u kojem je spiskao sve što je imao. Ostavši bez ičega zapošljava se kao čuvar svinja, nečistih životinja, i u krajnjoj neimaštini želi se hraniti rogačima koje su jele svinje, ali niti to mu nitko nije htio dati. U stanju krajnje bijede, fizičke i duhovne, dolazi mu misao da bi se mogao vratiti ocu i od njega zatražiti da ga primi kao najamnika. Stariji sin je ostao s ocem i nastavio svoj život uvjeren da ga zbog njegova postupka očekuje nagrada.
Iz ponašanja obojice braće vidimo koliko slabo poznaju svog oca. Ne poznaje ga mlađi koji osjeća da ga boravak uz oca guši, sputava, želi veću slobodu, autonomiju o donošenju odluka. Koliko je slabo poznavao oca još više vidimo kad se odlučio vratiti, uvjeren da ga otac neće primiti natrag kao sina, nego kao jednog od svojih najamnika. Stariji pak sin živi uz oca uvjeren u svoja prava. Koliko je njegovo ogorčenje vidimo kad ocu predbaci njegovo postupanje prema mlađem bratu. Imao je svojih očekivanja koja se nikada nije usudio izreći pred ocem. Pravio se da voli oca, da je uz njega, ali zapravo je jedva čekao da se oca riješi kako bi mogao i on uživati u dijelu bogatstva koje ga slijedi. Sputavao ga je nekakav strah, obzir. Zapravo je doživljavao oca kao kakvoga gospodara i prema njemu je imao sluganski odnos.
U ponašanju oba ova brata možemo promatrati i svoje ponašanje, svoja udaljavanja od Boga, svoje iskrivljene slike Boga. Ne osjećamo li se i mi često puta sputani Božjim zapovijedima, tražimo više slobode, više autonomije u donošenju odluka za svoj život? Doživljavamo Boga kao onoga koji me zarobljava, a ne kao onoga koji me čini slobodnim. Nisu uvijek ograničenja zato da me drže u nekom robovskom odnosu, nego da mi sačuvaju slobodu i dostojanstvo. Niti jedan roditelj ne čini dobro svome djetetu dozvoljavajući mu sve bez ikakvih ograničenja i uputa, kao da bi život bio poput kakva izloga iz kojeg uzimamo ono što nam se sviđa a da za to nećemo morati ništa platiti. Sve jednom dođe na naplatu, a cijena loših izbora je prevelika. Umijeće roditeljstva je u tome da dijete usmjeri na prave vrijednosti koje ga izgrađuju u cjelovitu osobu, štiteći ga od onoga što može štetiti njegovu razvoju. To je ono što Bog želi za svakoga od nas, premda se ne želi suprotstaviti našoj slobodnoj volji. Poštuje naše izbore pa i onda kada vidi da nas oni vode u propast. Baš onako kako je učinio i otac iz prispodobe. Ne čini li grijeh upravo to da se osjećamo poput propalih, poput shrvanih, izgubljenih? I što se više pokušavamo svojim snagama osloboditi, padamo sve dublje. Koliko bi sebi mlađi sin prištedio poniženja da se odlučio vratiti ocu odmah čim je ostao bez novaca. No, nije se htio poniziti, a zapravo ga je to dovelo u još ponižavajuću situaciju. Dignuti se i vratiti se, to je put obraćenja. Zaokret, promjena smjera od daljnjeg propadanja prema oproštenju. Stvarna promjena događa se u trenutku susreta s ocem. Tek tada vidimo oca u pravoj svjetlosti. On vidi iz daleka, ganut je, trči, baca se sinu oko vrata, ljubi ga, vraća mu njegovo sinovsko dostojanstvo. Događa se ono što nam je sv. Pavao rekao u drugome čitanju: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! Boga nas sa sobom pomiri po Kristu, ne ubrajajući nam opačina naših. Sveti Pavao sam doživjevši snagu Božjega oproštenja umjesto Krista zaklinje: dajte, pomirite se s Bogom! Korizma je vrijeme crkvene godine koje nas možda više nego bilo koje drugo doba godine poziva upravo na pomirenje s Bogom. Dobro je uvijek podsjetiti se da nas i kao članove Crkve obvezuje zapovijed da se svake godine najmanje jednom ispovjedimo i o Uskrsu pričestimo.
Susreli smo se u ovom evanđelju s dva sina. Jednim koji iz grijeha ide u grijeh dok ne dotakne samo dno, koji jedva skuplja hrabrost vratiti se ocu, priznati svoju pogrešku. Drugome se pak sinu čini da ni u čemu ne griješi, a zapravo nema ljubavi niti za oca, niti za svoga brata. Izjeda ga njegov egoizam. Oba sina slika su svakoga od nas. S jedne strane skloni smo padati u grijeh, a s druge strane često upadnemo u napast da mislimo da grijeha nemamo. Iskoristimo ovo vrijeme korizme da preispitamo svoju savjest, pogledajmo sebe onakvi kakvi jesmo, u svojim odnosima prema Bogu, prema našim bližnjima, ali i prema samima sebi. Ako nas savjest ne optužuje, možemo zaufano Bogu, reći će sv. Pavao. Ako nas pak u bilo čemu optužuje, uđimo prije u ispovjedaonicu, priznajmo svoje grijehe, zamolimo Boga za oproštenje. On nas već sada gleda, dok smo još daleko, i želi potrčati prema nama, pasti nam oko vrata i izljubiti nas. Želi nam vratiti ono naše pravo dostojanstvo njegovih sinova i kćeri.