U vrijeme konklava lako se zaboravlja da je Crkva okrenuta svim ljudima
U vrijeme prije konklava koje započinju u utorak, 12. ožujka, na kojima će biti izabran
nasljednik Benedikta XVI., mediji su i javno mnijenje uvelike isticali skandale koji
su nedavno pogodili Crkvu upozoravajući na opasnost ako Crkva pokuša izbjeći izazove
sekulariziranoga društva 21. stoljeća. Bolesnom se radoznalošću pisalo o Vatileaksu,
o navodnim homoseksualnim lobijima unutar vatikanskih zidina, o problemu pedofilije
jer okrznuo odoru nekih kardinala i stoga se ne kane pojaviti u Sikstinskoj kapeli,
o navodnoj borbi za prevlast nad vatikanskim financijama i u upravljanju Vatikanskom
bankom. Izgleda da su mnogi zaboravili na opću – katoličku ulogu Crkve u svijetu,
naročito u globaliziranom svijetu, koja se očituje ne samo djelovanjem Državnoga tajništva
i apostolskih nuncija rasprostranjenih po cijelom svijetu, Sveta Stolica naime održava
diplomatske odnose sa 180 država od 193 države članice Ujedinjenih naroda, nego i
naročito po svakodnevnom vjerodostojnom djelovanju – istinskom opiranju zloporabama
i zlima – tisuća biskupa i misionara koji pastoralno djeluju u kontekstima nasilja
i ratova: dostatno se osvrnuti na teritorije sahelske i subsaharske Afrike, s izljevom
islamskog fundamentalizma, na Aziju i na Kinu, u kojima se gazi vjerska sloboda, ako
se katolici ne žele podvrgnuti političkoj vlasti, na Latinsku Ameriku, gdje su još
snažni utjecaji teologije oslobođenja i nevjerojatnog saveza između marksizma, oružane
borbe i kršćanstva. Na skupu 'Vjera i diplomacija', organiziranom na Katoličkom
sveučilištu u Milanu pod pokroviteljstvom Vatikanskog tajnog arhiva i Papinskog odbora
za povijesne znanosti, o tomu je nadugo govorio nadbiskup Dominique Mamberti, Papin
tajnik za odnose s državama. On je, citirajući riječi pape emeritusa Benedikta XVI.
s posljednjeg konzistorija, podsjetio da je Crkva od samih početaka poslana svim ljudima.
Uostalom, crkvenu je univerzalnost sam Isus teološki ustanovio, kada je učenicima
rekao: „Idite po svem svijetu i naviještajte evanđelje svakom stvorenju.“ Svi mogu
ocijeniti – nastavio je nadbiskup Mamberti – posredništvo koje vatikanska diplomacija
obavlja u međunarodnom kontekstu, a sa svih strana se čuju hvale kada se Papa zauzima
za obranu mira, pa i kad je digao glas za prestanak neprijateljstva u Siriji – istaknuo
je nadbiskup. Ipak, ne shvaća se uvijek da treba, da bi se taj glas mogao podići,
prikladno štititi slobodu Crkve i njezinu sposobnost izricanja moralne prosudbe glede
političkog ustroja, kad su u pitanju temeljna prava osobe i spas duša, kako tvrdi
saborska konstitucija (Gaudium et Spes) Radost i nada. Promicanje vjerske slobode,
koja se odnosi na ljudsku osobu i na njezinoj se naravi temelji, izražavajući stoga
društvenu dimenziju, često se brka s miješanjem Svete Stolice u civilnu vlast s kojom
dolazi u dodir – primijetio je nadbiskup dodajući:. A zapravo se uopće ne može
govoriti u miješanju, riječ je o prosvjetljavanju savjesti kroz zaštitu neupitnih
načela poput prava na život, odgoja kao izvora mira, vrijednosti djela milosrđa u
obrani najslabijih. Vjerska je sloboda prvo pravo među ljudskim pravima, jer svatko
treba biti slobodan u traženju istine i ne smije biti u sukobu s vlastitom savješću.
Vjerska je sloboda uvjet za ostvarenje svih drugih prava. Stoga se vjera ne može ograničiti
na privatnost, kao što bi neki laicisti htjeli, vjera i razum imaju postati stožeri
za izgradnju moderne pravne države, upravo prema učiteljstvu pape Ratzingera. Naprotiv,
i međunarodna je rasprava prožeta relativističkom logikom prema kojoj je jedino jamstvo
suživota među narodima nijekanje istine o čovjeku i njegovu dostojanstvu. A to je
najveći izazov koji očekuje Crkvu u trećem tisućljeću i novoga Papu: čovjek je u igri,
njegova žeđa za istinom, njegova čežnja za beskrajnim – zaključio je nadbiskup Mamberti.