Povijest je učiteljica života

Mnogo se puta čula misao o tome kako je važno okrenuti se budućnosti, a ne prošlosti. To se osobito rabi onda kad je riječ o tome kako bi Hrvati morali vrlo mnogo raditi na pomirenju i da oproste agresorima. Jer ne može se živjeti s teretom prošlosti. Sve je to donekle točno. No, ima i poneki ali. Zar život sam nije škola u kojoj se stječe vještina življenja i suživota tako da nam sljedeći koraci budu bolji, ljudskiji. No onda se jave neki koji nas ipak samima sobom vrate u prošlost. Primjerice Perišić koji se ni za što ne kaje i koji bi i danas kao i negda činio isto u obrani svojega naroda. Pa njegov narod nitko nije napadao, nego je taj njegov narod napadao i činio zločine ubijanja, razaranja, silovanja, otimanja. A da bi doista Perišić jednako radio, i ne samo on, dokaz su i sve ove ćirilične provokacije. Kakvoj se onda budućnosti možemo okretati uz ovakve ispade onih koji su nas žestoko napadali i razarali? Ili pak kad Goldstein, za kojega je veći zločin ubiti jednog Židova nego jednog ruskog seljaka, o čemu razložno piše akademik Slobodan Novak te nabraja nacističke i komunističke zločine. Kad je već o Goldsteinu riječ i o nekim nedavnim jezičnim smješicama, ni on se nije proslavio s francuskim premda je veleposlanik Hrvatske u Parizu. Pritom se neki strani komentatori pitaju nije li i prije korupcije najveće zlo u Hrvatskoj nepotizam, pa spominju tako i oca i sina Goldstein na važnim funkcijama. Takva je eto i naša sadašnjost, nimalo ružičasta, kako to obrazlaže u najnovijem broju Glasa Koncila njegov glavni urednik.