Papa Benedikt XVI. i Jacques Maritain

Ugledni talijanski dnevnik 'Il Sole 24Ore' 1. je ožujka objavio članka poznatog talijanskog teologa i nadbiskupa biskupije Chieti-Vasto o odreknuću pape Benedikta XVI. koji prenosimo u cijelosti.
Katolička crkva ima papu emeritusa. Od sinoć je ispražnjena Petrova stolica a papa je Benedikt XVI. započeo svoj novi život radnika u Gospodnjem vinogradu u tišini molitve, daleko od očiju svijeta. Mnogo je napisano o značenju njegova odreknuća. Čini mi se da sada valja produbiti smisao novoga, različitog poslanja, o čemu sam govori, a razvidno je iz njegovih riječi s posljednje opće audijencije: „Ne ostavljam križ, nego na nov način ostajem uz Raspetoga Gospodina. Nemam više vlasti za upravljanje Crkvom, ali ostajem u službi molitve, tako reći, u ogradi svetoga Petra“ – podsjetio je nadbiskup Forte dodajući:
Da bi se shvatila snaga njegovih riječi, poslužit ću se analogijom koja mi se čini posebno rasvjetljavajuća: između odabira pape Benedikta XVI. i odluke velikog katoličkog mislitelja Jacquesa Maritaina, donesene nakon preminuća njegove drage žene Raise, s kojom je proživio put obraćenja i duhovno iskustvo po mnogočemu mistično.
On se želio odreći svakog javne obveze da do smrti živi u kontemplativnoj zajednici Male Isusove braće u gradu Toulouse, potaknut željom koju opisuje: „Imam golemu potrebu za tišinom“. O kakvoj je tišini bila riječ, objasnio je Maritain: „Ne prihvaća se križ, on se uzima, križu se klanja“: riječ je o tišini slušanja i klanjanja, o tome da se bude sam sa samim Kristom, ne da se bježi od svijeta, nego radi osobnog preobraženja i preobraženja svijeta u Kristu na tajanstvenim putovima koje samo Milost poznaje. Maritainova žena, Raisa, otkriva nešto od te tišine, ispunjene Bogom i življene u Bogu, u svom spjevu Preobraženje: „ Kada ... postignem svoju nebesku slobodu... i izaberem najteži put, kao beskrajno i čisto noćno nebo... kao sretna lađa na povratku u luku sa svojim nedirnutim teretom, prispjet ću u nebo preobraženim srcem, noseći neokaljane ljudske prinose“.
Uz traženje mistične tišine, u novom Benediktovu životu razvidna je želja da služi, duboka nakana ljubavi prema Kristu i Crkvi. Da možemo shvatiti taj vidik pomaže nam analogija sa Jacquesom Maritainom, koji ovako opisuje zadaću kontemplativaca, svjedoka apsolutnoga Boga u ovomu svijetu: U novom dobu u koje smo zašli, vidimo očitovanje – u materiji, zahvaljujući novim otkrićima u mikrofizici; u ljudskim djelatnostima, zahvaljujući istraživanju podsvijesti – izvjesnoga prvenstva nevidljivoga nad vidljivim, nerazvidnoga nad razvidnim.
Tu se očituje, po mom mišljenju, proročka uloga ... da se u životu potvrdi glavna vrijednost svjedočenja Kristove ljubavi prema ljudima, ali ne velikim vidljivim sredstvima, nego nevidljivim ili gotovo nevidljivim načinom jednostavne prisutnosti bratske ljubavi...Što je najpotrebnije ljudima? Ljudima je potrebna ljubav, priznanje, da se s njima postupa kao s ljudskim bićima, da se poštuju sve vrijednosti koja nose u sebi. Stoga nije dostatno reći: volim vas. Nije dostatno ni činiti im dobro. S njima treba živjeti, u najdubljem smislu toga izričaja.
To je značenje novoga poslanja čovjeka Božjega Benedikta XVI. pape emeritusa: dijeliti sudbinu mnogih, bezbrojnih života skrivenih očima svijeta, ali ne Božjim očima, da bi se svakom ljudskom životu potvrdilo da ga Bog ljubi i da je vrlo vrijedan u Božjim očima. Papa emeritus upravo to želi svjedočiti, želi pomoći današnjem čovjeku potvrđujući dostojanstvo svake osobe u obzoru vječnoga i priznajući njezinu – sa svim nedostatcima – vječnu veličinu. A to želi i Bog, na čiju je sliku stvoren čovjek. Radi toga i Crkva postoji da čovjeku služi djelujući među vremenskim valovima ispunjena nadom i vedrinom, poduprta dubokim i skrivenim korijenima brojnih poniznih i šutljivih radnika vinograda Gospodnjega. Među njih valja ubrojiti i papu-emeritusa.