Uznemirenost hrvatskih
kulturnih ustanova i uglednih jezikoslovaca samo je posljedak politike dičnoga ministra,
koji se u vrijeme toliko isticana dijaloga ravna čudnovatim totalitarnim metodama
nametanja vlastitih pogleda na hrvatsku kulturnu stvarnost, kojima nedvojbeno razara
hrvatski nacionalni i kulturni identitet, što svjedoči i nedavno nametanje, bez dijaloga
i javne raspre spolnog odgoja u hrvatske škole, čime se djecu, u najmanju ruku dovodi
u konfuzan položaj, piše među ostalim M. Kovačević na portalu Hrvatskog kulturnog
vijeća u vezi s novim nasrtajima na hrvatski jezik te to promatra, kao uostalom i
drugi ugledni znanstvenici i filolozi glede nikad stišanoga velikosrpskog posezanja
za hrvatskom kulturnom baštinom, za hrvatskim teritorijem, za hrvatskim jezikom. I
da ne bi ostalo samo na tome, onda se svako malo proizvodi neki slučaj gdje se Hrvate
napada kao netolerantne ili kao ratne zločince pa se protuzakonito poseže za uvođenjem
ćirilice ili pak za izgradnjom nekakvog spomenika. Hrvatski su branitelji odmah raskrinkali
taj zahtjev jer se opet, kao nekad u Srbu, žele Srbi pokazati kao žrtve agresorskog
velikosrpskog genocidnog i osvajačkoga rata, a sami su te žrtve smaknuli. Srbi se
ne umaraju stvarajući slučaj za slučajem, a oni koji vladaju, jedva da su dorasli
adekvatno im odgovoriti. Papa se povukao zbog svoje fizičke malaksalosti, a možda
bi se moglo razmišljati kadšto i o drukčijoj malaksalosti pa povući slična zaključak.
Dobro reagiraju katkada i čitatelji pojedinih članaka, primjerice o mogućim neočekivanostima
u sporu oko duga ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Shvaćaju li uopće hrvatski
političari da bi imali služiti svojem narodu i njegovu napretku? Ako se molimo za
sretan ishod izbora novoga Pape, ne bi li valjalo moliti i za ljude u politici da
imaju oko i srce i pamet usmjereni prema istinskom dobru naroda.