Uz misna čitanja 3. korizmene nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca

U prvome čitanju u susretu Mojsija i Boga, koji se iz gorućeg grma predstavlja kao Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, kao onaj koji jest, iščitavamo Božje djelovanje u povijesti izraelskoga naroda. Bog se ne predstavlja kao neko daleko božanstvo, nego kao onaj koji je blizu, koji konkretno djeluje u izabranome narodu, vidi njegove muke, i koji ostvaruje svoj naum spasenja izvodeći konkretnu generaciju iz egipatskoga ropstva. U povijesti, makar nam poneki trenutci bili teški i neshvatljivi, možemo iščitavati Božji plan spasenja. Koliko je Bog doista blizak ljudskoj egzistenciji, koliko živi blizu čovjeka, još bolje shvaćamo u današnjem evanđelju u kojem susrećemo Isusa koji se služi, rekli bismo, vijestima iz crne kronike kako bi svojim slušateljima prenio svoju poruku. Isusu dojavljuju vijest o Galilejcima kojih je Pilat pomiješao krv s njihovim žrtvama. Uz tu vijest, Isus sam koristi situaciju koja se dogodila u Jeruzalemu, gdje se srušila Siloamska kula i ubila njih osamnaest. Na taj način Isus nam pokazuje koliko duboko živi realnost svoga ljudskoga života.
Njegovo propovijedanje zadire u sve pore ljudskoga života i svaki događaj, bio on lijep ili ružan, veseo ili tužan, prilika je da se slušatelje pozove na dublje promišljanje svoje vlastite egzistencije. U konkretnom slučaju Isus ponavlja svoj poziv s početka njegovog javnog djelovanja, koji je ujedno i poziv s početka korizme koju trenutno u Crkvi proživljavamo, obratiti se. „Ako se ne obratite svi ćete tako propasti.“ Mogli bismo iz ovih riječi na brzinu pogrešno zaključiti da su tragedije koje su se dogodile ovim ljudima Božja kazna. Nipošto! To nije Isusova poruka. Upravo kako ne bi bio krivo shvaćen, svoj poziv na obraćenje Isus nadopunjava jednom prispodobom. Prispodobom o neplodnoj smokvi. Tri godine vlasnik dolazi do smokve koja se nalazi u njegovu vinogradu i ne pronalazi na njoj ploda. Želi ju posjeći kako ne bi uzalud iscrpljivala zemlju. No, vinogradar ga moli za još jednu godinu strpljenja, još jednu godinu truda oko smokve. Pokušajmo još jednom, možda ubuduće ipak urodi. Ova prispodoba baca svjetlo na Isusov poziv na obraćenje, ali i na istinu o Bogu. Bog nije onaj koji kažnjava čovjeka, tragedije i prirodne katastrofe nisu njegova kazna. Međutim, to ne znači da grijesi koje ljudi čine sa sobom ne nose i određene posljedice, ne samo na vječnome planu, nego i na vremenitom, u konkretnom životu. Hoćemo li Boga optužiti za glad u svijetu, dok znamo da hrane ima mnogo više nego što nam je potrebno, ali je želja za zaradom radije uništava nego pravedno raspodjeljuje? Hoćemo li Boga proglasiti krivim za prirodne katastrofe koje su posljedica naše nebrige za okoliš? Zar nas Bog kažnjava kiselim kišama ili smo ih sami prouzročili svojim neodgovornim ponašanjem? Zar je Bog kriv što se urušila zgrada u koju građevinar nije ugradio odgovarajući materijal kako bi uštedio i došao do veće zarade? Zar je Božja kazna što su se urušili tornjevi blizanci u New Yorku ili je pak to djelo ljudske zloće? Zar smo i mi, na kraju krajeva, bili kažnjeni domovinskim ratom? Jesmo, ali ne od Boga, nego onih koji su se stavili u službu zloga. Prečesto proglašavamo neke pojave kao Božju kaznu, a zapravo su djelo naše ljudske sklonosti na grijeh. Istovremeno, to ne znači da takve situacije nisu i znakovi u kojima možemo i trebamo čitati Božju poruku, kao što je i ova dva znaka iz evanđelja Isus iskoristio kako bi prenio svoju poruku. Tragedije koje se oko nas događaju pozivaju nas da se aktivno uključimo u promišljanje o svojemu životu i o znakovima vremena u kojem se nalazimo. Nemojmo samo pasivno gledati što se drugima događa i njih žaliti, nego se pitajmo: a što da sam se ja tamo našao? Bi li u tom trenutku bio spreman konačno stati pred Gospodina?
Otuda i važnost Isusova poziva na obraćenje. Ono nije stvar samo jednoga trenutka, nego je to konstantan rad na sebi. Neprekidno modeliranje svoje vlastite egzistencije prema slici onoga na čiju smo sliku stvoreni i kojeg smo postali dio na krštenju, Isusa Krista. Stoga i ovaj naš korizmeni hod, u kojem nam se često ponavlja poziv na obraćenje, nije samo vrijeme priprave za godišnju proslavu Uskrsa, nego je ona vrijeme naše preobrazbe, promjene našega života, promjene smjera vlastitoga kretanja. Sveti Pavao zajednici u Korintu posvješćuje da žive u posljednjim vremenima. Slobodno to možemo reći i za nas. Živimo u vremenu kojeg nam je Isus omogućio svojim zauzimanjem kod Oca. Vrijeme je to, ako pokušamo Isusovu prispodobu dublje razumjeti, ono u kojem se on trudi oko smokve prije nego što Gospodar ponovno dođe tražiti plod. Kao kršćani pozvani smo ozbiljno promišljati o svome životu, sadašnjost živjeti s pogledom usmjerenim prema budućnosti. Koji su plodovi našega kršćanskoga življenja? Razlikuje li se u bilo čemu moj život od tolikih mojih suvremenika? Možda sam se prepustio nekom stihijskom načinu života, plivam niz rijeku, kako me već prilike nose. Međutim, u današnjem evanđelju Krist me poziva na promjenu, na plivanje protiv struje, na radikalno življenje njegovih stavova i vrijednosti. Imam li za to snage? Zborna molitva današnje nedjelje upravo moli za lijekove, za sredstva koja će nam pomoći u našoj svakodnevnoj borbi protiv struje, protiv mentaliteta našega vremena, protiv grijeha. To su post, molitva i djela ljubavi. Pokušajmo se ovim sredstvima oduprijeti napastima i ojačati svoj duh jer život je kršćana u ovome svijetu neprestana borba.