Uz misna čitanja 5. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca

Ove pete nedjelje kroz godinu liturgijska čitanja pred nas stavljaju iskustva tri različita susreta. U prvome čitanju slušamo o viđenju Izaije proroka, u drugome nas Pavao podsjeća na svoje iskustvo susreta s Isusom Kristom, dok nam evanđelje donosi prizor susreta Petra i Isusa na Genezaretskom jezeru nakon neuspješnog ribolova. Ono što je zajedničko svoj trojici jest njihova svijest o vlastitoj grešnosti, osjećaj nedostojnosti da stoje u Božjoj blizini.
Izaija u svome viđenju gleda Gospodina koji sjedi na uzvišenom prijestolju okružen serafima koji kliču: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!« Vidjevši taj prizor Izaija je bio uvjeren da je došao njegov kraj, jer ne može ostati na životu onaj koji je vidio Boga. Osim toga Izaija sebe doživljava kao čovjeka nečistih usana, a uz to i boravi u narodu nečistih usana. Nečiste usne ne znače samo da u svojoj komunikaciji Izaija i njegovi suvremenici koriste riječi koje ne smatramo baš pristojnima, kao što su prostote i psovke, ili razne klevete, a kojih i danas ima previše u našoj komunikaciji. Nečiste usne su one koje su zamijenile ispovijedanje vjere u pravoga i jedinoga Boga ispovijedanjem vjere u razne idole. Oni koji su štovanje Boga zamijenili ispraznim obožavanjem poganskih kumira. Bog poziva Izaiju da ustane i propovijeda, da poziva narod na obraćenje, na povratak svojoj izvornoj predaji. U povijesti Izraelskoga naroda često se događalo da narod, ponukan lošim vođama, zaluta s pravoga puta. Sjetimo se samo već prvog skretanja nakon tek netom napuštenog egipatskog ropstva. Umjesto štovanja Boga, počinju se klanjati zlatnom teletu. Koliko li je tek Baalovih svećenika stalo nasuprot proroka Ilije? Za vrijeme jednog od najslavnijih kraljeva, Salomona, također se počinju uvoditi kultovi poganskim bogovima. I sličnih je primjera bilo još. Međutim, nije to situacija samo Izraelskoga naroda, svjedoci smo kako su i mnogi narodi upoznavši i prihvativši kršćanstvo štovanje Boga koji se u Kristu objavio zamijenili raznim oblicima idolopoklonstva, razumijevajući pod idolopoklonstvom svako udaljavanje od Boga i njegova nauka. Vidimo da se nešto slično događa s nama i našim hrvatskim narodom. Čovjek, kao pojedinac ili kao narod, neprestano treba u svome životu izabirati između služenja Bogu ili njegovu neprijatelju. To je ona stalna borba, borba u kojoj je Krist već zadao posljednji udarac neprijatelju, ali koja i dalje traje dok se ne uspostavi kraljevstvo Kristovo, dok se ne ostvari ona prošnja koju mi kršćani svakodnevno izgovaramo: budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!
Riječi svetoga Pavla u poslanici Korinćanima aktualne su u svako vrijeme, a možda posebno za nas danas. „Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste.“ Sveti nas Pavao poziva na vjernost evanđelju, i to cjelovitom evanđelju kakvog su nam predali apostoli, među kojima i on, a kojeg je danas Crkva autentični tumač. U posljednje se vrijeme posebno želi naglasiti kako je Crkva odstupila od življenja evanđeoskog nauka. Zabluda je to koja na perfidni način želi uvesti pomutnju, razdor između hijerarhije i članova Crkve. Svima je nama jasno kako svoje živote stalno trebamo usklađivati s vrijednostima evanđelja. Svima nam je jasno i kako se ponekad dogodi da to netko ne čini, ne živi ono što propovijeda ili bi trebao propovijedati. Kako je moguće da netko tko je upoznao Krista okrene leđa njegovu nauku? Nemamo odgovora, ostajemo zapanjeni. Ali svjedoci smo da se to može dogoditi, od Jude pa do današnjih dana. I kao što Judina izdaja nije urušila kredibilitet zajednice apostola i njihov autoritet povjeren im od Gospodina, tako i neautentičnost nekih članova Crkve ne može Crkvi oduzeti kredibilitet i autoritet u naviještanju evanđelja i cjelovitog nauka Isusa Krista.
Evanđeoski susret Isusa s ribarima prikazuje nam na prekrasan način što Božja riječ čini u životima ljudi. Oko Isusa se okuplja mnoštvo naroda da čuje riječ Božju. Isusu je u ovoj konkretnoj situaciji potrebna pomoć. Pronalazi je kod ribara koji nakon još jedne neprospavane noći, nakon još jednog neuspjeha, ispiru svoje mreže. Onako umorni i razočarani priskaču Isusu u pomoć. Šimunova lađa za trenutak postaje propovjedaonica. Tu Šimunovu spremnost na pomoć Isus nagrađuje čudesnim ulovom. Nakon neprospavane noći i neuspjelog ulova Šimunova je egzistencija bila upitna. Sada, zato što je na Isusovu riječ bacio mreže, njegova je egzistencija osigurana. Prepoznao je to Petar, ali se smatra nedostojnim zbog svoje grešnosti i traži od Isusa da ode od njega. Ali Isus ide korak dalje, ne samo da daje sigurnost Petrovoj egzistenciji, nego daje joj i novi smisao. „Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude!“ I kao što je najprije Petrova lađa promijenila svoju funkciju i postala propovjedaonicom, sada i njegove mreže mijenjaju svoju funkciju, i kako pjeva bl. Ivan Pavao II., lovit će ljude pravom Božjom riječi. Čudesan je susret naše ljudske grešnosti i utjelovljene Riječi, Isusa Krista. On daje sigurnost i smisao našoj egzistenciji. Upustimo se i mi na njegovu riječ, svaki u svome okruženju i u ulozi koju ima u društvu, u avanturu lova za Božje kraljevstvo.