Velimo: „Ja vjerujem“, ili „ja ne vjerujem“. Ali kako shvaćamo tu riječ „vjerovati“?.
Katekizam nam veli da „vjerovati“ uključuje zato „dvojak odnos: prema osobi i prema
istini“ (br. 177). Ali prvenstvo uvijek pripada osobi; srž vjere je dakle u čovjekovu
osobnom prianjanju Bogu, a ne u ponavljanju rečenica, možda istinitih, o Bogu – piše
pater Kowalczyk u jedanaestom prilogu o Katekizmu Katoličke crkve. Papa Benedikt
XVI. jasno piše: „U počelu kršćanskog bitka nije neka etička odluka ili neka velika
ideja, nego susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor (Bog je ljubav).
Ispovijedamo apostolsku vjeru a to znači da je naša vjera ukorijenjena u susretu apostolâ
s Isusom iz Nazareta. Taj je susret temelj naših osobnih susreta s Bogom, živi se
kroz stvoreno, u životnim činima i našim srcima – istaknuo je pater Kowalczyk, a potom
se osvrnuo na drugi odnos. Drugi odnos spomenut u Katekizmu, to jest istina, znači
da je vjera slobodan pristanak uz svu istinu što ju je Bog objavio (br. 150). Ispovijedamo
vjeru kao skup istina koje je Bog objavio a Crkva čuva. Ali te istine nisu filozofija
o Bogu, nego se rađaju iz stvarnog događaja, to jest iz osobe Isusa Krista. Kršćanska
je vjera dakle čovjekov odgovor osobi Isusa Krista, njegovim riječima i djelima (br.
142). Taj odgovor s jedne strane očituje čovječju slobodu, s druge je pak čin
poslušnosti (usp. Rim 1, 5). U Katekizmu čitamo da „poslušati u vjeri znači slobodno
se podložiti riječi koju smo slušali (br. 144). Poslušnost Bogu ne protuslovi našoj
slobodi. Dapače, ta poslušnost, slobodno prihvaćena, omogućuje da budemo ono što jesmo,
upravo kako možemo vidjeti u životu Djevice Marije – zaključio je pater Kowalczyk.